Sanaderov oproštaj s nultim deficitom

Od trenutka kada je Sanader rekao da će Hrvatska u 2009. godini imati nultu stopu proračunskog deficita bilo je jasno da će to biti teško održiva ideja. Premijer je hrabro napao dva vrlo nezgodna neprijatelja proračunskog suficita: planirani rast činovničkih plaća i poslovično velike apetite proračunskih korisnika. Začinio je to i, financijski gledano, trivijalnim obračunom s nagradama, darovima pa i parkirališnim mjestima saborskih zastupnika. U tom državničkom nastupu na trenutak se činilo kako se premijer krizom ciljano koristi za velike psihološko-ekonomske promjene.

Dobio je nepodijeljenu potporu ekonomista, pa čak i podršku guvernera Rohatinskog, sasvim prirodnu odbijenicu sindikata te očekivani jeftini javni linč. I dok smo se svi pitali što je inače populistički nastrojenom premijeru trebalo da krene u nezahvalan dijalog sa sindikatima u vrijeme kad sve ozbiljne zemlje na svijetu u vrtlogu krize dramatično produbljuju proračunske deficite, u javnosti je eksplodirao podatak da poslodavci od države traže 15 milijardi kuna za interventni fond. U tome trenutku je svima, a ne samo nama koji od početka nismo vjerovali u izvedivost nultog deficita u kriznoj godini, postalo jasno da 2009. neće biti slavna proračunska godina.

Poslodavci bi sada ne samo odgađali plaćanje državnim poduzećima nego bi htjeli da im se oproste i odgode HBOR-ovi krediti, traže niže poreze za “oštećene izvoznike”, traže novac za programe otpuštanja..., a uza sve to htjeli bi fond od impresivnih 15 milijardi kuna iz kojeg bi dobivali jamstva za novo zaduživanje ili refinanciranje postojećeg duga kod inozemnih banaka. Možda su apetiti gospodarstvenika preveliki, ali je isto tako sigurno da im za vrijeme krize treba pružiti ruku. A to će biti skupo rukovanje koje neće moći skriti proračunsku rupu na izvanproračunskim pozicijama u obliku nenaplaćenih izdanih jamstava.

To je samo još jedan od razloga zbog kojeg premijer hitno mora odustati od nepotrebnih političkih projekata, pelješkog mosta i svih ostalih proračunskih peljeških mostova. I hitno treba početi pripremati odgovore na teška pitanja – primjerice – tko je to u Hrvatskoj prevelik da bi propao?