Sanader nema pravo na šutnju!

U medicinskoj sociologiji postoji neobičan izraz kojim se opisuje najveći paradoks suvremene medicine: neuspjeh uspjeha (failure of success). Njime se upozorava na činjenicu da najveći uspjeh medicine – produljenje ljudskog života – ima za posljedicu njen najveći “neuspjeh”: jer dugovječnost dovodi do povećanja broja kroničnih, pa i neizlječivo, smrtno bolesnih ljudi, koji od medicine i dalje očekuju ono što im nitko ne može pružiti – povratak zdravlja.

Sličan paradoks – neuspjeh u uspjehu – moguće je zamijetiti i u borbi naše države protiv organiziranog kriminala i korupcije. Naime, baš nekako u vrijeme kad se činilo da će vlada dr. Ive Sanadera napokon dobiti pohvale zbog uspješne borbe protiv mafije i korupcije, iz SAD-a i Europe stigao je šok: najutjecajniji svjetski mediji proglasili su Hrvatsku zemljom u kojoj caruje organizirani kriminal.

Umjesto pohvala za iskazanu političku volju i uspjehe u borbi protiv mafije i korupcije, neki od najutjecajnijih svjetskih medija objavili su priče u kojima je Hrvatska proglašena jednom od najopasnijih – terorističkih, mafijaških i korumpiranih – zemalja.

Prvu u nizu sličnih priča objavio je najugledniji svjetski radio BBC pod naslovom “Hrvatska: prokleta kriminalom i korupcijom”. Naslov i ključnu tezu novinar BBC-a utemeljio je na izjavi hrvatskog (!) novinara Gorana Flaudera koji je vlastitu zemlju ovako opisao: “Volimo kazati da je Italija zemlja s mafijom. U hrvatskoj mafija ima državu.”

Mjesec dana kasnije (19. svibnja 2009.) najugledniji poslovni tjednik u svijetu The Wall Street Journal objavio je nastavak BBC-ove priče o Hrvatskoj kao mafijaškoj državi pod naslovom “Korupcija u Hrvatskoj”.

Autori članaka u kojem se premijer Ivo Sanader proglašava opako korumpiranim političarom (koji se nezakonito obogatio), pa i zaštitnikom podzemlja, osnivači su i vlasnici Jadranskog instituta (The Adriatic Institute) iz Rijeke: Nataša Srdoč i Joel Anand Samy. Ključna poruka koju je taj neobični par uputio svjetskoj i europskoj poslovnoj i političkoj javnosti doista je zastrašujuća: korumpirana i nesposobna hrvatska vlast i pravosuđe jednostavno se ne žele, ne znaju i ne mogu samostalno boriti protiv mafije i korupcije. Jer su sami mafija i korupcija. Dosljedno tome, Hrvatskoj ne treba, uludo, pružati novčanu i stručnu pomoć za razvoj pravosuđa, već nam Europska unija mora nametnuti vlastite tužitelje i suce!

Prošlo je već nekoliko dana od objave tog zastrašujućeg i sramotnog članaka u kojem se otvoreno zagovara radikalno ukidanje hrvatskog pravosudnog suvereniteta, a premijer, Vlada i Sabor – šute.

Šute, a morali bi i moraju – hitno i argumentirano – reagirati. Reagirati bi u WSJ zapravo morao osobno dr. Ivo Sanader kojeg, kako u kakvom teatru apsurda, Nataša Srdoč i Joel Anand Samy smatraju svojim ekspertom-suradnikom (tako je predstavljen na njihovoj web stranici), jer je lani bio predavač na “Trećem međunarodnom vodstvenom samitu o ekonomskom rastu” koji su organizirali u Zagrebu.

Kakve li neotesanosti i besprizorne drskosti: svog prošlogodišnjeg “kolegu”, uvaženog i dragog gosta-predavača svjetskoj političkoj i poslovnoj javnosti sada predstavljaju kao nemuštog borca protiv terora i mafije.

Šteta koju su nanijeli njemu osobno njegova je osobna stvar pa može i dalje šutjeti. Međutim, šteta koju nanose zemlji u kojoj žive i slobodno posluju (vidljiva iz činjenice što je baš ovih dana jedna od najpoznatijih svjetskih bonitetnih kuća Dun&Bradstreet, D&B, snizila rejting Hrvatskoj, a time i otežala i poskupila naš pristup svjetskim financijskim tržištima) naša je, opća stvar, pa zato dr. Ivo Sanader, kao predsjednik VRH-a, jednostavno nema pravo na šutnju.