Registar branitelja izazvat će nove hrvatske podjele

Ovih dana objavljeni Registar hrvatskih branitelja postao je najčitanija hrvatska literatura. Objava Registra, osim što je potakla javni interes, pobudila je i stare strasti, netrpeljivosti, gloženja i svađe te nove nacionalne podjele. Mnoštvo se dalo uvjeriti da će objavom službenog popisa branitelja biti razlučeni pravi branitelji od lažnih, da će to bitno pridonijeti moralnoj higijeni hrvatskog društva. Registrom je narod dobio hrvatsku inačicu Rubikove kocke, Fredovu kocku, tj. demokratsku slagalicu kojom se može igrati koliko hoće, pa i do samozaborava.

Uz mnoštvo hrvatskih podjela Registrom će se produbiti i opreka između onih koji su za ili protiv objave te onih koji su za „društveno odgovorno ponašanje“ i onih koji su indiferentni ili pak protiv bilo kakvog prokazivanja i „pomoći institucijama sistema“. Među pravima sigurno ima i krivih, ali i oni kao i pravi imaju svoj ratni staž i ratni put. Netko im je potpisao i jedno i drugo, no tko će danas poslije toliko godina utvrditi tko je taj? Pravi branitelji Registrom su dobili zadovoljštinu, javnu potvrdu da su bili to što jesu. Lažljivci, pak, nisu ništa izgubili, i dalje su ostali neotkriveni.

Poziv vlasti da se prijavljuje one koji su krivotvorili svoj ratni životopis poticaj je i buđenju niskih, potkazivačkih strasti. I inače nezdravo hrvatsko društvo moglo bi zbog toga postati još bolesnije. Pokazuju se i neke svojevrsne voajerske sklonosti pa se tako traže i imena poznatih koji jesu, ili nisu, bili branitelji. Ako se kao oprečne diobene kategorije uvedu “borbeni” i “neborbeni” sektor, onda slijedom te opreke braniteljski status valjda ne bi imali ni svi hrvatski generali. Pa ni mnogi koji nisu imali pušku u ruci, ali su ipak bili značajni za hrvatsku ratnu pobjedu. A takvi su bili i mnogi poznati političari, sportaši, estradnjaci i kulturnjaci. Ni kao egzemplar izvučeni ratni direktor HRT-a, Antun Vrdoljak formalno nije bio u “borbenom sektoru”, ali zna se što bi se dogodilo da su agresori osvojili Zagreb. Najprije bi, kao i u svim pučevima, preokretima i nasilnom zauzimanju vlasti, tenkovima došli pred nacionalnu televiziju, zauzeli je i uhapsili njezinoga ravnatelja i glavne novinare. Isto bi se dogodilo u novinama. Da su JNA i miloševićevski nacionalsocijalisti pokorili Hrvatsku i na vlast doveli nekog ovdašnjeg kvislinga, a bilo je dosta kandidata, JNA bi kampanjolama došla po sve novinare koji su mislili hrvatski. Zar neočetnici, kada su porobili Vukovar, nisu na Ovčaru odveli upravo novinara Sinišu Glavaševića i njegovog radijskoga pomagača Branka Polovinu? Slično bi se sigurno dogodilo i mnogim zagrebačkim novinarima. Legitimno je i demokratski objaviti Registar hrvatskih branitelja. Ali kakve od toga praktične svrhe i koristi? Nekoć se također uime demokracije moglo objaviti i popis aboliranih velikosrpskih agresora na Hrvatsku, no vjerojatno se to nije učinilo zbog mogućih traumatičnih podjela hrvatskoga društva. I poslije objave Registra možda će biti i većih frustracija. Lažni će branitelji i dalje primati svoje visoke penzije, ostati živjeti u od države dobivenim stanovima, uživati braniteljske povlastice. Tko će ih i kako otkriti? Vlast nas pozivom na otkucavanje potiče da činimo nešto što je država sama već davno trebala učiniti. Tim se poticanjem u društvu šire nepovjerenje, oprez i strahovi pa i svojevrsna histerija. Registar je narodu još prije izbora bio obećana, a sada evo i darovana božićna igračka. Ako je on objavljen uime demokratskog prava na informaciju, uime ‘’nove pravednosti’’ i istine, a zbog moralne higijene, onda je demokratski opravdano objaviti i neke druge, za mentalno zdravlje nacije također važne, a još neobjavljene dokumente. Registar je narodu dan, ali kao igračka kojom će se zabaviti da ne misli kako mu je, kako živi i kako će živjeti.