Ratzingerove dvije godine pesimizma

Nije bilo veliko iznenađenje kad je kardinal Joseph Ratzinger prije točno dvije godine izabran za nasljednika Karola Wojtyle. U ove dvije godine nije učinio ništa revolucionarno, ni za Crkvu niti za svijet, što je teško bilo i očekivati. Kao što je nemoguće očekivati da će bilo koji papa promijeniti stav Crkve o pobačaju, eutanaziji, celibatu...

Za Ratzingera će reći da je vrsni teolog, za neke čak i bolji od Wojtyle, da su njegove rečenice jasne i precizne. Ipak, one su dovele do sukoba s islamskim svijetom - što se Wojtyli nikad nije dogodilo - koliko god bio možda i donekle krivo protumačen. Ne treba smetnuti s uma da je Ratzinger bio šef Zbora za nauk vjere i profesor teologije, što je došlo do izražaja baš u tome govoru u Regensburgu koji je uskovitlao muslimane. A on kao da je zaboravio da je sada papa, a ne profesor.

Usto piše i govori puno oštrije, ali i pesimističnije. Zacijelo se u tome i najviše razlikuje od prethodnika. Dok je Wojtyla također znao biti oštar, ipak je uvijek ostavljao optimističan dojam, na ljude i budućnost gledao je s optimizmom, nije tražio nemoguće, dok Ratzinger često na sve gleda iznimno pesimistično, što može biti i zbog njegova manjkavog iskustva sa svijetom izvan crkvenih zidina.

Ratzinger je bio i veliki Wojtylin oponent, primjerice, po pitanju fatimskih ukazanja, po traženju oprosta za grijehe Crkve, a sad oponira odmah ga proglasiti svetim, unatoč gromoglasnim željama milijuna vjernika. No kako je Crkva heterogena, tako će i Wojtyla i Ratzinger imati i pobornike i protivnike, iako će ovi drugi uvijek biti tiši. A povijest će ih na kraju ocijeniti.