Radnici u EU nisu nadničari

Povišica plaće i kraći radni sati zaštitit će dostojanstvo radnika i povećati proizvodnost jer će ih manje odlaziti zbog premorenosti, pa će radna snaga biti iskusnija, a nezgode rjeđe”. Nije to izjava nekog od sindikalnih čelnika, nego kineske tvrtke Foxconn, u kojoj se proizvode Appleova računala. U Foxconnu je pritisak na radnike vrlo jak jer se očekuje da proizvodi budu vrhunski, a plaće su, kao i posvuda u bujajućoj u kineskoj industriji, niske, pa radnici rade mnoge prekovremene sate ne bi li štogod uštedjeli. Premorenost, međutim, često ishodi kvarovima, te su među iscrpljenim Foxconnovim radnicima učestala samoubojstva.

Kvarovi poskupljuju proizvodnju, a samoubojstva narušavaju ugled proizvoda. U Foxconnu su stoga izračunali da im se više isplati povećati nadnicu 66 posto od 1. listopada, nakon što su je upravo povećali 30 posto, čime će se smanjiti prisila na prekovremene sate, nego da nastave kao do sada.

Dok Kineze muči pitanje kako zadovoljiti potražnju, u Europskoj uniji je pitanje svih pitanja otvaranje novih radnih mjesta, kako za radnike koji su tijekom krize ostali bez posla, tako i za one koji tek pristižu na tržište rada. “Boljih radnih mjesta”, ističe se svim strategijama EU, pa tako i u ovoj najnovijoj, Europe 2020., koju zemlje članice tek trebaju pretočiti u nacionalne programe.

“Bolja” radna mjesta ona su koja stvaraju dodanu vrijednost, a radnicima pružaju viši radni i životni standard. To su, kako uglavnom svi ističu, radna mjesta na kojima se rabe nove “niskougljične” “zelene”, “čiste” tehnologije.

Europsko gospodarstvo nakon krize “mora dovesti kuću u red”, napomenuo je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso u petak, nakon sastanka europskih društvenih partnera koji je hitno sazvao na poziv glavnoga tajnika Europske konfederacije radničkih sindikata (ETUC) Johna Monksa. No, za izlazak iz krize, dodao je, “ključno je pokrenuti pametan, uključiv i održiv gospodarski rast, a za to je ključna obnova povjerenja”. A povjerenje se, upozorio je, “ne može obnoviti na štetu najslabijih u društvu, radnika, koji nisu krivci za krizu”.

Monks je još u studenome 2006., dok se kriza nije ni naslućivala, upozorio “kasino-kapitaliste” da “sve više nalikuju na Bourbone, pa bi trebali postati svjesni što se Bourbonima na kraju dogodilo”. Glavni ravnatelj europskoga saveza poslodavaca BusinessEurope Philippe de Buck također je svjestan da su “društveni nemiri posljednje što nam treba” jer “potkopavaju povjerenje, a povjerenje je sada najbitnije”. Složio se s Barrosom i Monksom da je “učinkovit društveni razgovor na svim razinama ključan za postizanje rasta”.

Monks je upozorio da je sastanak sazvao “iz očaja” jer “svi, i koji trebaju i koji ne trebaju, odjednom režu troškove, umjesto da se usredotoče na rast”, pa radna mjesta postaju nesigurna, a “nesigurnost ne može biti temelj europske budućnosti”. Što li bi tek rekao da je nekome u EU palo na pamet de facto ukidati kolektivne ugovore ne bi li smanjio dostignuti standard radnih prava i približio europske uvjete rada kineskima?

Hrvatska se Vlada, podilazeći lošim poslodavcima – koji se preko svoje udruge bune i protiv pauze za ručak i protiv naknade za topli obrok, i protiv minuloga rada, i protiv naknade za prijevoz na posao – izgovara na krizu. No, Europa se iz krize izvlači, a da radnike nije pretvorila u nadničare. Zašto Hrvatska i dalje tone? Zbog radnika ili zbog poslodavaca koji ne znaju uspješno poslovati i Vlade koja nema nikakvu strategiju rasta, nego samo krpa proračunske rupe?

I k tome, zavedena radničkom šutnjom, srlja u nemire. Jer, kako je ono sultan jednom upozorio vezira: “Kad raja zašuti, popuštaj jer utiha prethodi oluji!”