Raditi do smrti

Izgradnja kvalitetnog mirovinskog sustava relativno je novo civilizacijsko pitanje. Prije samo stotinu godina ljudi su u prosjeku živjeli 46 godina, pa masovne umirovljeničke populacije nije ni bilo. Tužno je što danas moramo priznati da će hrvatski građani, koji su u naponu snage, također morati raditi do smrti jer u doba umirovljenja, ako se ništa bitno ne napravi, mirovina možda više neće biti.

Prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti davno je bankrotirao. Spašava ga se sve većim iznosima novca poreznih obveznika, ne vodeći računa o neumoljivom populacijskom trendu u kojem sve manje zaposlenih uzdržava sve veći broj umirovljenika.

Prije sedam godina krenula je mirovinska reforma koja je uvela drugi mirovinski stup osobne mirovinske štednje građana, i svima nam se učinilo da smo uhvatili slamku spasa. Međutim, od tada se naša vlada nastavila baviti – što zbog stvarne skrbi za umirovljenike, a što zbog dodvoravanja tom moćnom biračkom stroju – u prvom redu propalim prvim stupom. Upravo zbog toga nastala je prevelika razlika između prvih mladih umirovljenika iz drugog stupa prema onima iz prvog.

Kad je Večernji list pisao o tome da se 2. stup pretvorio u obmanu jer će svi iz 2. stupa, ako se ništa ne promijeni, sve do 2035. godine prolaziti lošije nego oni samo iz 1. stupa, ni u jednom trenutku nismo pomislili da treba ukidati 2. stup. Upravo suprotno, 2. stup je davno trebalo ojačati, povećati izdvajanja na barem 10 posto.

Usto, davno je trebalo izdašno stimulirati poslodavce za uplate zaposlenicima u 3. stup. To što je Vladi i dalje miljenik propali sustav 1. stupa, pa je krenula u destrukciju jedine uspješne hrvatske reforme, ozbiljna je briga za sve buduće umirovljenike, strašni rizik za tržište kapitala, kao i za međunarodni kredibilitet. Stoga se nadajmo da naša umirovljenička budućnost neće postati žrtva brzopletosti Sanaderova tima i potrebe da se prije lokalnih izbora dobije pokoji jeftin poen.