Radili mi 
i do stote mirovine će biti bijedne

Umirovljenik dolazi na čelo 3. maja?!, osvanula je vijest u nekoliko hrvatskih medija. Iza tog naslova skrivali su se čuđenje i nevjerica. Ta tko bi zaposlio umirovljenika?

Ne, nije ga u 3. maj poslao ministar rada Mirando Mrsić koji želi povisiti dobnu granicu za odlazak u mirovinu, nego uprava Uljanika koji je preuzeo riječko brodogradilište. Novi direktor friški je umirovljenik, 66 mu je godina, što znači da po novim Mrsićevim pravilima zapravo ne bi ni trebao biti u mirovini. Ne ulazeći previše u stručnost novog direktora, a navodno je vrhunski rukovoditelj koji je znanje stjecao u uspješnom Uljaniku, mediji kao da su postavili i pitanje može li onaj tko je u mirovini uspješno voditi veliku tvrtku i je li trebao prepustiti mjesto nekom mlađem.

Ako je u pitanju samo dob novog direktora, njegovo imenovanje ne bi trebalo biti nikakav problem. Bolje da on spasi 3. maj i sačuva preostala radna mjesta pa će biti posla i za nove direktore i radnike te novca za mirovinske fondove.

Veći je problem Hrvatskoj što je premalo vršnjaka direktora 3. maja koji još rade. Naime, prema zadnjim brojkama u Hrvatskoj je zaposleno samo 10.095 ljudi kojima je više od 65 godina. Nadalje, radi samo 65.479 osoba starijih od šezdeset godina ili samo 4,58 posto od ukupnog broja zaposlenih. Ostali su na Zavodu za zapošljavanje, prijevremenoj, invalidskoj mirovini ili čekaju uvjete za bilo kakvu mirovinu. Drugi porazni statistički podatak kaže da je, prema stopi radne aktivnosti osoba u dobi od 55 do 64 godine, Hrvatska pri dnu europske ljestvice sa samo 33 posto, a da je europski prosjek gotovo pedeset posto. Oni kojima je više od 65, a još rade, uglavnom su visokoobrazovani i njihova su zanimanja deficitarna poput liječnika ili profesora. Za ostalu radnu snagu zadnjih je godina trend da im već nakon 55. poslodavac pokaže izlazna vrata. Poslije ih malo tko želi zaposliti pa im je mirovina jedini izlaz.

Podizanje granice za odlazak u mirovinu u Europi opravdava se očekivanim produljenjem životnog vijeka. Prema predviđanjima Europljani će sve dulje živjeti, a prema statistici država i mirovinskih fondova to znači dulju isplatu mirovina pa treba balansirati godine radnog i umirovljeničkog staža. No, nisu sve europske države digle granicu na 67 godina niti su to najavile, a Hrvatska još kaska i za prosječnim životnim vijekom u Europi.

No, kad bi očekivano produljenje životnog vijeka bio jedini problem hrvatskih mirovinskih fondova, mogli bismo otvoriti šampanjac. Rupa u fondovima koja je nastala i još se širi proizvod je loših politika kojima mirovinski sustav služi kao neka vrsta socijalnog osigurača u rješavanju nezaposlenosti i drugih društvenih i političkih problema. Tako smo došli do omjera da na jednog zaposlenog ide gotovo jedan penzioner. U najavi mirovinske reforme nismo baš čuli da će se smanjiti enorman broj invalidskih i povlaštenih mirovina te pokrenuti druge reforme poput prekvalifikacija i poticaja za rad osoba starije dobi ili da će se školski sustav prilagođavati tržištu rada. Porazna su za buduće umirovljenike i predviđanja da će zbog svih tih problema, uz to što će dulje raditi, primati i manje mirovine u odnosu na prosječnu plaću nego što su one danas, te i za 20-tak godina biti među najmanjima u Europi. Radili mi do 67., 70. ili stote, bez jakog rasta zaposlenosti i širih radnih i društvenih reformi neće se fond bolje puniti, a mirovine će i dalje biti bijedne.