Publika se baš i nije odazvala na poslasticu

Ne, nije bilo gužve kako bi se očekivalo. Hladnoća? Lijenost? Nezainteresiranost? Za uvjete izumiruće “srednje klase” preskupe karte po cijeni od devedesetak kuna? “Lisinski”, velika, respektabilna i opremljena dvorana s, recimo tako, petstotinjak ljudi – zjapi. Osim za uporne ljubitelje opere ili one “koji će tek to postati”, kako je to dobro s televizijskih ekrana smislio Dražen Siriščević, gradskim vlastima preporučeni sljedeći ravnatelj dvorane.

Prehlađena Georghiu
Šteta praznih mjesta za jednu visokoprofesionalnu produkciju gdje se “uživo” moglo vidjeti Angelu Georghiu, makar i prehlađenu, precijenjenog joj supruga, pravog tenora Roberta Alagnu, i novodolazeće Lisette Oropesa i Mariusa Brenciua. Secesijski okvir osigurao je inače izvrsni scenograf Ezio Frigerio (izlagao u Klovićevim dvorima), uz diskutabilne kostime France Squarcipiano.

Već godinama se iz Meta, ekskluzivne newyorške operne kuće, na Trećem Hrvatskog radija subotom mogu slušati izravni prijenosi “metovskih” opera. I za to postoje fanovi. Sada se to može i u dvorani “Lisinski”, uz sliku na velikom ekranu jer je dvorana zadovoljila sve stroge uvjete prijenosa. Za početak je to bila Puccinijeva “Lastavica”, hit svjetskih opernih scena u njegovoj, prošloj godini.

Zagrebačka “Lastavica”
I baš je “Lastavica” pod vodstvom Nikše Bareze u studenome 2008. koncertno izvedena u Majstorskom ciklusu HRT-a, dakako, s manje sjaja u koncertnoj izvedbi, ali s više razumijevanja nego što je mogao pružiti s odličnim Metovim orkestrom dirigent Marco Armiliato. Kroz “program iza scene”, bušilicima, čekićima, mijenjanjem scenografije, vodi zategnuta, sveudilj se prenemažući, bivša pjevačka zvijezda Renee Fleming.

Američki internetski forumi vode diskusiju koliko publici treba iluzija, a neke je baš briga kako predstava nastaje. No newyorška “Lastavica” doista jest po visokim profesionalnim standardima.