Prvi demokratski izbori

U dalekoj pozadini, potisnuti na rub javnoga događanja, zbog sanaderovske političke sapunice, traje korteširanje za predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza. Vlatko Marković i Igor Štimac posve su u sjeni Ive Sanadera. Nevjerojatna je ludost, uzrokovana postupcima bivšega premijera, posve u drugi plan zgurala izbor nogometnoga predsjednika.

Pa i nepravedno, jer ludilo s premijerom raspetljavat će se još tko zna koliko, a nogometni su izbori ovaj put osebujni, posve drukčiji nego svi do sada. Ne samo zbog Markovićeva pokušaja da predsjednikom još ostane i Štimčeva pokušaja da predsjednikom postane nego i zbog prelaska demokracije iz politike i u nogomet. Umjesto dosadašnjih „zatvorenih lista“, na kojima postoji samo jedan kandidat, prvi se put i u nogomet uvodi demokracija, biranje između dvaju kandidata. Doduše, čini se, manje na temelju programa kandidata, a više slijedom starih sklonosti, simpatija i novih interesa.

 O izboru predsjednika NSH ne ovisi samo hoće li i koliko biti politike u nogometu nego i kakva će biti nogometna politika. Koliko god mi bili darovita nogometna nacija, nogomet nam je loš. Kako se danas igra u Prvoj ligi, nekada se, ništa lošije, nije igralo u Zagrebačkoj zoni. Otkako je svaki igrač pošto je pokazao da zna štopati loptu i pucati volej otišao u austrijsku ili mađarsku ligu, prvenstvo nam je postajalo dosadnim kazalištem. Nogomet nam zanimljivijim nisu učinili ni stranci. Često su lošijim bili i od domaćih nam – Đuke, Šime i Štefa. Otkako su stranci počeli pristizati, osim Eduarda, nitko se izuzetan i nije pojavio. Nekada je Dinamu igrački rasadnik uglavnom bio u krugu Karlovac-Sisak-Bjelovar-Varaždin/Čakovec. Hajduku je igrački oslonac bila Dalmacija, Zagora i Hercegovina. Danas su im to Litva i Angola! Doduše, dolaze i Brazilci, no kakve od toga vajde za naš nogomet? Jednake kao i dolazak Amerikanaca u našu košarku. Što su to nakon Francuske postigli hrvatski nogometaši?

Cibonin model – dovođenja prosječnih stranaca s jednakim je neuspjehom preuzeo i Dinamo. Mirku Novoselu i Slavku Šajberu trebalo je manje vremena da od Cibone naprave europskoga diva nego fakinima da je svedu na patuljka i dovedu do propasti. Umjesto da drugorazredne američke igrače plaćaju hrpom dolara, a po principu – „pola tebi, pola meni, a pola Bagi“, Cibonini su drmatori mogli uložiti u darovite, mlade domaće igrače. Ali tada ne bi na sumnjivim transferima ništa zaradili. Tako su radili godinama, a sada bi troškove svoga rasipništva i pohlepe prevalili na grad! Cijeli bi Zagreb trebao platiti što su upropastili nacionalnu veličinu i svjetski brend! Takav je brend bila i naša nogometna reprezentacija, no više nije. Vjerojatno ni ona svjetskom vrijednošću nije prestala biti tek tako i slučajno. Naši klubovi već godinama u Europi ne znače ništa. Za to nam nisu krivi stranci; strani igrači. Za to su zaslužni naši domaći igrači. Ali ne oni koji igraju. Nogomet nam je sličan politici.

 U politici naše tvrtke ne mogu konkurirati europskima, a u nogometu i košarci naši klubovi. Kao što nam je neuspješno gospodarstvo, neuspješan nam je i najpopularniji sport. Osim toga, i politika i nogomet funkcionirali su na sličnome obrascu: na većoj ili manjoj samovlasti jednoga čovjeka. U politici je svevlast Ive Sanadera došla kraju. U nogometu joj je vlast Vlatka Markovića ponekad bila nalik, no ipak nikada nije bila sanaderovskom. No kako nakon Sanaderova gazdovanja politika mora podvući crtu i krenuti iz nova, slično bi se moralo dogoditi i u nogometu, s Markovićem ili bez njega. I u politici i u nogometu nedostaje dugoročnijih planova, sposobnih ljudi i strategije. Ako već hrvatska politika, zbog svojih dugogodišnjih budalaština i nepodopština, ne može biti brendom, mogao je to barem biti nogomet. Mogao je – ali nije. Nakon izbora brend bi morao biti dugoročni trend.