Iz Maksimira smo opet otišli popišani. Po tko zna koji put. Žnora je bio posebno bijesan, a kada je takav dobiva dar govora. Ovog puta zvučao je čak i pametno, slušali smo ga otvorenih usta, a monolog je tekao poprilici ovako: Još jedna povijesna utakmica u kojoj Dinamo nije pobijedio, niti je smio pobijediti. I to je normalno, jer Hrvati u pravilu ne dobivaju povijesne utakmice. Nama je jasno što nas čeka kad izgubimo, a kao da se preplašimo pitanja što bi se moglo dogoditi ako pobijedimo. Ukočimo se, a zašto? Zato što nismo navikli pobjeđivati.
Naša povijest je povijest čekanja. Tisuću godina smo čekali državu, 20 godina već čekamo demokraciju, 10 godina da uđemo u EU. Dinamo je 24 godine čekao osvajanje prvenstva u bivšoj državi i 40 godina čeka na proljeće u Europi. Pazi ti cilja, proljeće u Europi!! Mi ne želimo osvojiti Europsku ligu, mi želimo samo gledati kako visibabe rastu na europskim livadama. Naši životi su umanjenice, naši ciljevi su umanjenice, mi smo narod umanjenica. Bez potrebne pozitivne drskosti nema ti prolaska jedan na jedan. A nas ti krivo uče još od nižih razreda. Sjećate se; bili smo sretni zbog činjenice da je Napoleon Hrvate hvalio kao ratnike dok su ginuli pod njegovom zastavom, onda smo se hvalili da smo se 500 godina tukli protiv Turaka i bili predgrađe kršćanstva cijeloj Europi, pa su konvoji zrinsko-frankopanskog zlata, dokazi našeg bogatstva, završili u Beču, pa smo godinama morali šutjeti o hrvatskoj šutnji, pa smo slušali kako devize odlaze u Beograd, pa da je Venecija izgrađena na trupcima s Velebita. A je l’ znate šta mene zanima?! Gdje smo to bili, mamu nam jebem, da zašoramo sve te kaj su nam krali drveće po planinama! To mene zanima!
Kada smo pristajali da stranci nama vladaju, uvijek smo to omogućavali razbojnicima, kada smo sami birali vlast, uvijek smo izabirali domaće izdajnike. I sad, nakon svega, netko očekuje da Dinamo pobijedi u tko zna kojoj po redu povijesnoj utakmici. Bez obzira vodili ga Bosanci, igrali u njemu Brazilci, Argentinci, Portugalci – Dinamo će ostati najdosljedniji simbol hrvatske tradicije da gubi ono što već ima, a ne zna dobiti ono što mora. Dinamo ne smije pobijediti jer onda više ne bismo imali što čekati i narušiti gubitničku idilu naroda koji s toliko iritantne pokornosti nosi svoj križ i odbija povjerovati u sebe – Žnora je napokon uzdahnuo, ulovivši malo zraka. Šutio sam da se ne bih morao složiti sa Žnorom, ali sve što je govorio imalo je itekakvog smisla. Otpor ludilu nepravde u ovoj zemlji uglavnom se svodio na pojedinačne pokušaje koji su trajali taman toliko da se stignu prodati. Kolektivni identitet sveo nam se na bezuvjetnu pokornost. Sve je bilo naopako.
U cijelom su svijetu tajkuni stvarali klubove, kod nas je Dinamo stvorio tajkuna. Zato i kad nam uvedu harač mi smo sretni što je on samo pet posto, šutimo i plaćamo, umjesto da izađemo na ceste i da nabijemo na onu stvar sve koji nam djeci otimaju pravo na kakvu takvu budućnost. Vani je bilo hladno, do kostiju. Pogledao sam nas, svu četvoricu. Bili smo savijeni, nekako uvučeni u sebe. Kao da smo i mi taj nacionalni križ trpljenja zakačili na svoja leđa, kao da smo čekali što ćemo opet čekati. Možda će u godini koja dolazi biti drugačije, možda će biti čak i bolje. Ili će biti kao u onom vicu: tko preživi ovu godinu, sljedeću je najebao.