Prva dama Turske nosit će maramu

Turskom je premijeru Erdoganu imenovanjem Abdulaha Güla za predsjedničkog kandidata, čiji je izbor zbog većine koju njegova stranka AKP ima u parlamentu siguran, uspio spretan taktički potez. Prije svega, izbjegao je prijeteći sukob između kemalista, koji kontroliraju vojsku, i nove muslimanske elite, koja se – na valovima gospodarskog rasta – nalazi u usponu. Sve se to događa u trenutku kad je EU suspendirao pregovore s Turskom.

Pregovori polariziraju tursko društvo, mnogi u Uniji vide “kršćanski klub” iz kojega stalno dolaze nekakve nove odbijenice. Demonstracije i atentati su u Istanbulu i Ankari na dnevnom redu, turska vojska, tradicionalni čuvar kemalizma, prijeti intervencijama. Jedno je sigurno: da se premijer Recep Tayyip Erdogan kandidirao za predsjednika, vojska bi to nastojala spriječiti.

Pomirljivi Gül je Erdoganova osoba od povjerenja, njegova desna ruka, uživa prešutnu podršku sukobljenih strana, ali i podršku Europske unije. U Gülu su čak i austrijski i njemački mediji, koji se – nošeni srednjoeuropskom ksenofobijom – već godinama opiru turskom pristupu EU, prepoznali “Europljanina”. Međutim, Europa još nije prepoznala da se u Turskoj u ovom trenutku vodi borba za vlast između tradicionalnih kemalista i novih muslimanskih demokrata, koji s pomoću europskih reformi nastoje demokratizirati društvo.

I Abdulah Gül i Erdogan bili su do 2000. godine visoki dužnosnici islamističke stranke Necmettina Erbakana. Vojska je 2000. godine tadašnjeg popularnog gradonačelnika Istanbula, Erdogana, svrgnula s vlasti. I Gül i Erdogan bili su u zatvoru kao islamisti, ali su se reformirali, odvojili od radikalnog Erbakana i osnovali proeuropski usmjerenu stranku AKP, koja je na izborima 2002. gotovo u pobjedničkom naletu osvojila vlast. Umjesto Erdogana, kojemu je tada još bio zabranjen politički rad, na premijersko mjesto privremeno je uskočio Abdulah Gül.

U Turskoj će se u studenome ove godine održati parlamentarni izbori te se postavlja pitanje bi li proeuropski usmjerena muslimanska stranka AKP svoj izborni uspjeh iz 2002. godine mogla ponoviti. Zasad je to pitanje bez odgovora. Već su na pomolu različite koalicije nacionalista i kemalista protiv Erdogana. S druge strane, danas se u Turskoj novi muslimanski demokrati upravo s pomoću europskih reformi žele oduprijeti okoštalim kemalističkim strukturama koje se boje svake reforme društva.

Upravo se Gülova supruga Hayrünisa, kao buduća prva dama Turske, obratila Europskom parlamentu u Strasbourgu tražeći da joj se dopusti da u javnosti nosi maramu, što joj kod kuće kemalistički generali zabranjuju. I uspjelo joj je!