Iako se činilo da je najveća napetost zbog priznanja Kosova bila usredotočena na položaj Samostalne demokratske srpske stranke, koja se tome protivila, drama je zapravo bila puno šira. Odvijala se iza zatvorenih vrata, tjednima prije nego što su tri države, Hrvatska, Mađarska i Bugarska, jučer zajednički objavile odluku o priznanju.
Javnosti nije rečeno koliko je rasprava i usuglašavanja prethodilo tom činu jer nikome u regiji odluka nije bila jednostavna. Slovenci koji su kao predsjedatelji Europskom unijom krenuli prvi, morali su se suočiti s dobrom porcijom protivljenja svojih poduzetničkih krugova, koji štite ulaganja u Srbiji. Rumunjska, Makedonija i Crna Gora, svaka zbog svojih specifičnih problema, nisu se ni do danas priključile zajedničkoj odluci o priznanju jer taj potez još uvijek smatraju previše riskantnim.
Na BiH se zbog razumljivih razloga uopće nije moglo računati. Tek nakon puno nevidljivoga rada tihe diplomacije, tri države regije uspjele su uskladiti tajming priznanja Kosova. Ideja je bila jasna: zajedničkim priznanjem ograničiti rizik toga čina u odnosu na trgovačke i druge ekonomske interese, u odnosu na političke bilateralne veze sa Srbijom, u odnosu na zaštitu manjina u toj državi, o kojoj se, na primjer, moraju brinuti Hrvatska i Mađarska...
Premijer Sanader kaže kako vjeruje da hrvatsko priznanje Kosova neće imati negativne posljedice za odnose sa Srbijom, no istodobno napominje kako “zna da je to težak problem za Srbiju”. Uz ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, i on je osobno bio uključen u pripremu te osjetljive odluke, o čemu zasad diskretno kaže samo to da je i jučer bio u telefonskoj vezi s visokim dužnosnikom srpske vlasti.
Iako nema nikakvog racionalnog razloga da upravo hrvatsko priznanje Kosova bude percipirano kao katalizator pogoršanja stanja u regiji i daljnje radikalizacije političke scene u Srbiji, tijek događanja nakon proglašenja neovisnosti doista je iziskivao krajnju obazrivost Zagreba. Upozorenja SDSS-a, nakon kojih je potpredsjednik Vlade iz SDSS-ove kvote Slobodan Uzelac stavio mandat na raspolaganje, nipošto nisu bez osnove.
Radikalna je opcija u Srbiji nakon proglašenja kosovske nezavisnosti dobila novi zamah, a proeuropske političke snage dodatni uteg. Nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, makedonska vlada našla se pred neprihvatljivim zahtjevima tamošnjih Albanaca i praktično još egzistira samo kao manjinska vlast. U Bosni i Hercegovini se gotovo svakodnevno najavljuje da će kosovski “presedan” biti iskorišten za osamostaljenje Republike Srpske. U Mitrovici je srpsko stanovništvo ušlo u izravni sukob s vojskom NATO-a.
Stanje u regiji doslovno rastjeruje strane ulagače, što se vidi na svim regionalnim burzama... U takvoj situaciji svatko je prisiljen postupati s krajnjim oprezom. Pa i Hrvatska, kad pristupa priznanju, inzistira da to bude sinkronizirano s drugim državama, uz višestruko isticanje važnosti dobrih odnosa sa Srbijom i prava manjina na Kosovu... Prešutna je činjenica da se Vlada na priznanje upravo u ovom trenutku odlučila zbog summita u Bukureštu, na kojem Hrvatska dobiva pozivnicu za NATO. Punopravno članstvo u toj instituciji smatra se vitalnim nacionalnim interesom Hrvatske, ali i doprinosom stabilnosti u cijeloj regiji.
Prešutna je istina vjerojatno i to da je Vlada ovaj trenutak odabrala za priznanje i zbog skorog dolaska američkog predsjednika Busha u Hrvatsku. No, posve je neosporno da je Kosovo već davno otišlo iz Srbije, ne svojom krivnjom. Da su tu činjenicu već verificirale mnoge države svijeta i članice EU te da nikakve odgode priznanja neće promijeniti tu realnost.