Priroda i društvo, Kaptol i Marx

Učestale su rasprave – izazvane, u sadašnjoj verziji, Prijedlogom zakona o sprečavanju diskriminacije – o mogućim opasnostima što ih “promičba istospolnih zajednica predstavlja za izvornu hrvatsku tradiciju”.

Istina je, doista, da su te reakcije posve neutemeljene (ako je riječ o samome tekstu rečenoga Prijedloga), no one nedvojbeno upozoravaju na ozbiljan problem domaćega socijalnog morala. Ponajprije, Rimokatolička crkva doživjela je još jedan politički i (što je nedvojbeno važnije) svjetonazorski neuspjeh – javna politička podrška (svim, gdjekad i zakulisnim, nastojanjima nasuprot) stavovima koji su nijekali neke od bitnih članaka rečenoga prijedloga neusporedivo je manja od (statistički) očekivane; dapače,  ni (pretežito demokršćanska) vlada nije (u bitnome) prihvatila stajališta “Crkve u Hrvata” (Hrvatice se ovdje, naravski, ne broje).

To se dogodilo ne samo zbog (barem djelomice fundamentalističkoga) sadržaja crkvenih stavova nego i, čini se, prije svega zato što je Kaptol – tko zna koji put – pokazao doista čudnu nesposobnost javnoga djelovanja u pluralističkome okružju. Da je naime Bozanić – ili netko drugi od ovlaštenih govornika Rimokatoličke crkve – javno i jasno rekao koje dijelove teksta smatra neprihvatljivima, moglo se barem postići da rasprava bude javna. Pozicija bi Crkve, ali i druge strane (liberala, ljevičara, itd.), bila razvidna  i (možda) argumentirana.

Ovako se sve svelo na esemesiranje, korteširanje, zaplotnjačko nadigravanje – uz povremene pokušaje da se medijski obznane, po logici stvari nedovoljno poznati, sadržaji “debate”. Nedvojbeno je pogrešno – još gdjegdje javno postojeće – shvaćanje prema kojemu se “Crkva ne treba miješati u političke rasprave”, jer i ona je jedna od legitimnih sudionica javnosti (i za nevjernike, barem kao “institucija među institucijama”, kako to smatra Maritain).

No, pogrešno je i koristiti se crkvenim stajalištima kao stranačkom ideologijskom municijom, s jedne strane, kako to čini primjerice HSS, a na kritiku političkih suparnika odgovarati frazom da se “napada Crkva”.
Sadržajno – o čemu se, na žalost, jedva govori – slabost je napada na (za sada, na žalost, navodno) legaliziranje prava homoseksualaca u tomu što ih se smatra ljudima s “protuprirodnim sklonostima”. Zahtijevalo bi odista opsežnu i ozbiljnu diskusiju upozoriti na historijske mijene pojma prirode – i u kršćanskome nauku (od rasprave u povodu Averrou00EBsova prijevoda Aristotela na dalje). No, dostatno je upozoriti na to da proglašavanje pojave ili ponašanja neprirodnim jednostavno ne smije biti automatski razumljeno kao nijekanje njihove inherentne ljudskosti (čine to i pravnici; čak i aktualni komentari Kaznenoga zakona opravdavaju kažnjavanje silovanja kao “neprirodnoga” čina).

U realnosti, spolni odnosi među sisavcima u prirodi odgovaraju upravo onome što ljudsko društvo danas naziva silovanjem. Paradoks je očit: kao u00ABprirodnou00BB se brani ono što je zapravo društveno ustrojeno kao (ne)prihvatljiv obrazac ponašanja (možda je, i na Kaptolu, ostalo nešto od Marxova dictuma o društvu kao “drugoj prirodi čovjeka”).    

Prava homoseksualnih, transseksualnih, ali i heteroseksualnih ljudi proizlaze, riječju, upravo iz njihove društvenosti (uostalom, ostane li se u ovim raspravama pri tvrdom inzistiranju na prirodnosti kao neupitnoj moralnoj kvaliteti, bit će doista teško obraniti, primjerice celibat).