Prijetnja i za izbjegle Srbe

Vesna Pusić, Damir Kajin i Ivo Banac samo su neki od političara koji godinama tvrdoglavo ponavljaju da Hrvati iz BiH, kao konstitutivan narod u toj državi, a ne klasično iseljeništvo, ne bi trebali sudjelovati na izborima za Hrvatski sabor. Nijedan argument u prilog važećem rješenju nije ih pokolebao. Dosljedno su se borili za stav da pravo na izbor zastupnika u Sabor trebaju imati samo državljani kojima matična domovina nije tek emotivni pojam, nego zajednica koja im je dala prava i obveze. Pravo je da biraju i budu birani, a obveza da plaćaju poreze kako bi država mogla funkcionirati.

Hrvati iz BiH, pak, u Hrvatskoj su dobili puno biračko pravo, ali ne i status poreznog obveznika. Ni Vesni Pusić, ni Bancu, kao političarima koji su pred birače izlazili na nacionalnoj razini, za razliku od regionalca Kajina čija je Istra ionako većinski opredijeljena za IDS, ta se dosljednost nije previše isplatila.

Iako značajan broj hrvatskih birača dijeli uvjerenje šefice HNS-a i bivšeg šefa ugasle Liberalne stranke da treba ukinuti glasovanje hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u RH, ni Vesna Pusić ni Banac na izborima nisu bili potopljeni njihovim glasovima. Sudjelovanje Hrvata iz BiH na izborima za Sabor iritantno je biračima ljevice, ali dosadašnji su izbori pokazali da im to nije presudna tema.

Njihova je iritacija ponajprije izazvana činjenicom da je monopol nad tim dijelom biračkog tijela godinama držao HDZ. U glasovanju Hrvata iz BiH vidjeli su samo inženjering koji je Franji Tuđmanu donosio nerazmjeran broj mjesta u parlamentu. Kompromisno rješenje između pune liberalizacije u kojoj je hrvatski glas u BiH težio jednako kao onaj u Hrvatskoj, iako je odaziv prekograničnih birača bio puno manji od odaziva u Hrvatskoj, i ukidanja  glasovanja hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u RH pronađeno je 1999. godine.

Tada je uvedena nefiksna kvota kojom je postignuto da glas birača u Hrvatskoj i izvan nje bude jednako težak. Broj zastupnika izabranih u XI. izbornoj jedinici već se sedam godina utvrđuje tek nakon izbora, kad se vidi koliko je glasova u prosjeku trebalo dobiti za zastupnika izabranog u Hrvatskoj.

Primjenom nefiksne kvote u ovome sazivu, tako, sjede četiri zastupnika. Odjeveni su, istina, u HDZ-ove dresove. No, prvi put u 15 godina HDZ-ova je monolitnost među Hrvatima u BiH nagrizena, zbog čega se pojavio prostor za prodor drugih političkih opcija, pa i socijaldemokratske, u taj dio biračkog tijela. Istup novog šefa SDP-a, koji se zauzeo za načelo, ne vodeći računa o pragmatici koja sugerira da treba iskoristiti iznenadnu priliku, ne samo da mu je otvoril a nepotrebnu frontu u vlastitoj stranci nego će imati homogenizirajući učinak na Hrvate u BiH koji će se okupiti oko HDZ-a, kao jamca njihova dosadašnjeg statusa.

No, iako se spor vrti isključivo oko glasovanja Hrvata u BiH, ukidanje tog ustavnog prava zasigurno bi se odrazilo i na biračko pravo najmanje 100.000 hrvatskih državljana koji se opisuju terminom  izbjegli Srbi. Mnogi od njih, naime, nemaju prebivalište u Hrvatskoj, svoj su život organizirali u Srbiji ili tzv. Republici Srpskoj, mnogi su prodali imovinu koju su imali u Hrvatskoj i ne planiraju se vratiti.

Njihov je status takav da su hrvatski državljani, da nisu dijaspora, nego pripadnici konstitutivnog naroda u zemljama u kojima žive, da ne žive u Hrvatskoj, ne plaćaju ovdje poreze i ne služe vojni rok... Treba li i njima oduzeti pravo glasa? I tko bi se od protivnika glasovanja hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj  kako taj dio biračke populacije definira Ustav RH  usudio to izgovoriti?