Približavanje crkava ovisi o Rusima

Dokumentom iz Ravenne Katolička i pravoslavne crkve najviše su dosad učinile na putu ponovnoga ujedinjenja. Prvi je put na papiru zacrtana vizija budućeg ujedinjenja, ali kad će se to dogoditi  nitko ne zna. Sa stopostotnom sigurnošću ne može se reći da će se sve pravoslavne crkve ponovno sjediniti s Katoličkom, a još manje kad, osim da to baš i neće biti tako brzo. Jer, kakva-takva vizija ispred sebe ima još previše prepreka i oštrih zavoja.

Činjenica je da su pravoslavne crkve, teološki gledano, najbliže Katoličkoj crkvi u odnosu, primjerice, na crkve proizašle iz reformacije, jer dijele istu vjeru prvog tisućljeća, posebno dogme o Isusu Kristu i Presvetom Trojstvu, imaju iste sakramente i istu episkopalnu strukturu Crkve.

Budući da je jedan od glavnih kamena spoticanja ostao primat pape, pokojni papa Ivan Pavao II. predložio je drugim crkvama da zajedno potraže oblike u kojima "Petrovo služenje može ostvariti službu ljubavi priznatu i od jednih i od drugih". Stoga je u Ravenni dogovoreno da sve strane do 2009. istraže kakvu je ulogu imao rimski biskup u odnosu na istočne crkve do raskola. Jer pravoslavni nikad nisu sporili da je papa prvi među ostalim patrijarsima i da je Rim prvo crkveno sjedište, ali kamen spoticanja su njegove ovlasti.

S druge strane, teološki dijalog postao je težak nakon političkih promjena u srednjoj i istočnoj Europi 1989./90. godine. Sve su više, naime, do izražaja došle mentalitetne i kulturne razlike, što često stvara sumnje i nesporazume i ponekad otežava dijalog. Teško se osloboditi i bolnih sjećanja na prošlost, kao što je uništenje Carigrada 1204., ili arogantni trijumfalistički stavovi Latina i nedostatak razumijevanja i priznavanja legitimnih razlika u sklopu Crkve.  Drugim riječima, Istok i Zapad imaju različitu povijest.

Na Zapadu je od 9. stoljeća trajao proces koji je konačno doveo do diferencijacije između Crkve i države, dok se pravoslavne crkve i dalje vode idejom simfonije, koja često vodi do identifikacije s određenom nacijom ili kulturom, a ponekad i do nacionalizma. Pravoslavni je svijet dolaskom demokracije bio zatečen novom situacijom, i crkvama je potrebno vrijeme da nađu svoje mjesto te da definiraju svoj identitet.

Problem u mentalitetu najviše se odražava u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja svaki pokušaj Katoličke crkve za organiziranje redovite hijerarhije u Rusiji proglašava prozelitizmom iako su ondje katolici prisutni još od srednjeg vijeka. O Rusima će ponajviše i ovisiti daljnji tempo približavanja jer je ipak riječ o Crkvi s najvećim brojem kršćanskih vjernika. Carigrad ima povijesni primat, ali nema nikakav utjecaj.