Foto: Goran Stanzl/PIXSELL Sindrom ‘Emil’ i ‘krvnik Totenkopf’ ili kako istinite stvari mogu izgledati neuvjerljivo, a nevjerojatne stvarno

Sindrom ‘Emil’ i ‘krvnik Totenkopf’ ili kako istinite stvari mogu izgledati neuvjerljivo, a nevjerojatne stvarno

30. 07. 2018. u 07:30 0
Sabotaža šutnjom zbog minorne uloge dovela me do glavne role u drugom igrokazu

U karlovačkoj su me gimnaziji cure zvale Proust jer me je moja profesorica slala okolo po razredima držati predavanja o Marcelu Proustu, iako sam pročitao samo “Put k Swanu”, ali je zato cijelu “Potragu za izgubljenim vremenom” pročitala moja sestra Jasna napisavši blistavi esej koji sam ja, ne budi lijen, prisvojio. Da ću jednoga dana biti redatelj i pisac, na meni se u djetinjstvu ni po čemu nije dalo naslutiti. Kad danas čitam svoje sastave iz pučke, mučim se prije svega stoga što sam oduvijek imao nečitljiv rukopis. Srećom sam se rano domogao “biserice”, neuništivoga pisaćeg stroja iz bosanske tvornice koja je uglavnom proizvodila tenkove. Jedino što sam uspio ispisati i dovršiti jest potpis, jer sam ga vježbao. Pa i danas kad se u banci moram potpisati na onome digitalnom ekraniću, uspije mi to iz trećega pokušaja jer aplikacija službenici signalizira da se potpis ne podudara s pohranjenim originalom. Uglavnom, odavna ne pišem rukom, prije svega zato što napisano ne umijem pročitati ni ja, a kamoli netko drugi.

Redatelj Zlatko Paković Krleža je bio proleterski pisac, uzmite mu Lenjina i što ostaje?

Uglavnom, moje školske zadaće u pučkoj bile su ispod prosjeka. Na jednoj od njih i danas čitam komentar svoje nastavnice crvenom olovkom; “Nepismeno i bez smisla”. Školska mi je lektira bila ubitačno dosadna jer komunisti u nju nisu uvrstili Tarzana i Winnetoua, kao ni remek-djelo “Lun, kralj ponoći”, a o Zaneu Greyu da i ne govorim. Možda se “hrvatski Gogolj”, kako me u povodu zbirke priča koju sam napisao sa šesnaest godina nazvao Glas Koncila, jedino mogao naslutiti povodom obrade romana Ericha Kästnera “Emil i detektivi”, čija je glavna zadaća bila poučiti djecu da Švabe nisu samo okupatori, nego da i među njima ima dragih i poštenih, “ali malo”, kako bi rekao glavni junak mojega filma “Oficir s ružom”. Uglavnom, o svakome djelu iz lektire valjalo je napisati domaću zadaću o čemu je tu riječ i što je pisac htio reći, a na kraju smo trebali prepisati, po vlastitome odabiru, “najljepši ulomak”. Ovaj prvi dio nekako mi je išao, iako “Emil”, premda krimić, nije bio na razini “Luna, kralja ponoći”, ali zapelo je na najljepšem ulomku jer knjigu sam već bio vratio u školsku knjižnicu. I zato sam taj najljepši odlomak izmislio od riječi do riječi, uzdajući se u to da nastavnica to ionako ne gleda, već ocjenjuje samo domaću zadaću. Kad, eto sata hrvatskoga jezika, eto nje i “Emila”, i koga će prozvati, nego mene. Počeo sam čitati, kad će ona, “pusti to, nego nam pročitaj najljepši ulomak”. “Ajooooj” uzdahnuo sam, već vidjevši sramotu i likovanje štreberica dok s dva prsta u zraku tužakaju da toga odlomka u “Emilu” nema, što u najmanju ruku zaslužuje jedinicu i ukor. Možda se tada prvi put, a da toga nisam bio svjestan, dogodio moj redateljski, neću reći dar, nego refleks. Nisam se pokušao krišom provući, odverglati to da bude dosadno nadajući se da nitko u razredu neće doista slušati, već sam odlučio poginuti hrabro. Pročitao sam nepostojeći ulomak polako, lijepo, sa stilom i značajem, uživajući u svakoj svojoj rečenici koja će me za koji čas stajati glave.

Intimna korespondencija Slava i August Šenoa pismima otkrivaju kako su se voljeli prije 150 godina

– Sjedni Šorak, evo ti odličan – rekla je nastavnica. – U deset godina koliko je “Emil” u gradivu, nitko nikada nije odabrao taj ulomak osim tebe, a on je doista najljepši. Mnogo godina poslije sjedim ja u podrumu Croatia filma u Katančićevoj na “Cenzuri”, kako se popularno i netočno zvala Komisija za pregled filmova. U “Cenzuri” su naime obično sjedili filmofili, filmski kritičari, i liječnici-filmski amateri, a u Umjetničkim savjetima filmskih tvrtki bili su političari, policajci i cenzori. Gledaju moj prvi film “Mala pljačka vlaka”. U njemu ima prizor kad austrougarski krvnik Totenkopf, glumio ga je pokojni Pinki u crnom odijelu koje mu je darovao Ivo Pogorelić, divlje žandare iz planinske vrleti podučava “postupku justifikacije vješanjem” uz stručni medicinski komentar koji sam napisao ne savjetujući se s Googleom, jer ga tada nije bilo, a bio sam lijen kopati po knjigama, već sam svu tu medicinsku “stručnost” izmislio, kao i onaj najljepši ulomak u pučkoj. Jednako kao nekad pred nastavnicom, strepio sam pred doktorom Mihovilom Pansinijem, vrsnim liječnikom, zaljubljenikom u film i nagrađivanim filmskim amaterom. Kad je Totenkopf završio svoje medicinsko objašnjenje, dr. Pansini reče svojom dalmatinskom bojom: “Ma odakle su ovo prepisali?!” Razmišljajući ponekad o sindromu “Emil” i “krvnik Totenkopf” nadošao sam ni na koga drugoga nego Aristotela koji reče paradoksalnu istinu misleći na grčku tragediju, kako naime (u tragediji), istinite stvari mogu izgledati neuvjerljivo, a nevjerojatne i neistinite mogu postati uvjerljivom istinom.

'DIVLJAKUŠA' Marina Šur Puhlovski dobitnica nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman

“Ruin of the school” piše ispod fotografije na koju tumaratelj Google Earthom može naići ako se iz svemirskoga plavetnila s globusom surva na moje Kamensko i školu koja je bila mojim turgenjevljevskim imanjem. Na prvome katu dva golema razreda, s podijem na kojemu bi o blagdanima moj otac, učitelj, uz moju radosnu pomoć, gradio pravu pozornicu, s pravim zavjesama. Postavljao je složene igrokaze sa scenografijom i rekvizitima. Volio sam ga gledati kako “režira”, ali mi na um nije palo raditi taj posao, nego sam htio nešto zanimljivije i lakše. Nakon prvoga filma koji sam u životu vidio u zadimljenom zadružnom domu na poleđini zemljovida, a zvao se “Moja draga Klementina” Johna Forda, odlučio sam biti glumac, po mogućnosti odmah. Ali mi nije uspjelo. Sudjelovao sam u igrokazu gdje se jednome jazavcu, a kome bi drugom, sudi zbog njegovih nepodopština. Glavne uloge bile su jazavac i sudac, seljak kao oštećena strana ima podjednako veliku rolu, a na klupi su još i dva svjedoka, prvi i drugi. Naravno, dopalo me ovo posljednje, to jest drugi svjedok koji je, za razliku od prvoga s pet rečenica, trebao samo reći: – Da, tako je bilo. Bio sam toliko smrtno uvrijeđen da sam pokuse sabotirao šutnjom, a djeca mi, radosna što kao “vučiteljev” imam najmanju ulogu, kričala: “Reci, kaj čekaš!? Sad ti! Ajde!” Moja je pobuna polučila uspjeh. Ulogu drugog svjedoka su ukinuli i njegovu je rečenicu preuzeo prvi, a ja sam dobio glavnu ulogu u novome igrokazu; onu kočopernoga pijetla na vrhu ljestava oko kojeg kruži lukavi i gladni lisac. Sa šarenom maskom pijetla većom od sebe počinjao sam svoju solo dionicu: “Kukuriku, kukuriku, evo jutra rana, dohvatit me ovdje nećeš ni do kraja dana.” •

PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka
pogledajte na vecernji.hr

Još nije ostavljen niti jedan komentar! Pokrenite raspravu!

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".