Piše Miljenko Jergović: Harald Kopitz, kako sebe osloboditi od djecoubojice

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag. Spuštala se večer, ispred su sijala svjetla Medvedgrada. Ako se dovoljno požurimo, činilo se, mogli bismo ubrzo stići gore. Možda bismo se i požurili, ali ona je obula pogrešne cipele. Logično: ako se ide u restoran, ne obuvaju se tenisice za pješačenje.

Mlinovi su uska, nekad seoska cesta, oko koje se u posljednjih tridesetak godina formirao jedan od novih elitnih zagrebačkih kvartova. Jeftinija varijanta Pantovčaka ili Tuškanca, koja, međutim, nije doživjela milost urbanističkog uobličenja, a onda ni blagoslov arhitektonskih genija. S obje strane ceste u općem se rasulu epohe nižu obiteljske kuće, urbane vile i međužanrovske stambene kuće. I sav taj betonsko-stakleni gustiš prije podsjeća na scenografiju kakve fibrozne noćne more, odsanjane u akutnoj fazi COVID-19, nego na građevine što su ih projektirali nekakvi inženjeri arhitekture. Teško onom tko ovdje živi i tko ovo svakodnevno gleda, govorim joj, dok se izmičemo pomahnitalim noćnim biciklistima, koji se, u opravdanom strahu od prenapučenog kolovoza, spuštaju niz pločnik. A pločnik je, taj čuveni trotoar, samo s jedne strane, jer je cesta uska, seoska, a urbane vile kao da su istrčale na nju.