Foto: Marko Lukunic/PIXSELL 02.06.2015., Zagreb - Zdravko Mamic, izvrsni predsjednik GNK Dinama. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL 13.02.2011., Split - Proslava 100 godina Hajduka na Poljudu. Prijateljska utakmica Hajduk-Slavia. Torcida je na pocetku utakmice napravila nezaboravni ambijent. Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL 13.02.2013., Split - Hajdukovi pehari prvi put u povjesti napustili su Poljud. U povodu 102. rodjendana pehari i drugi suveniri izlozeni su danas u kuci slave splitskog sporta na Gripama. Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Nije Mamić kriv što u Hajduku ne shvaćaju da se nogomet ne igra za kikiriki

07. 04. 2017. u 18:00 1
Nije Zdravko (Mamić) kriv što je osigurao Dinamu desetljeće neviđene dominacije, koje bi se moglo produžiti još jedno desetljeće, čak i ako sud obriše pod s njime, ako Hajduk radikalno ne promijeni poslovnu i sportsku politiku

Tko bi se htio narugati slavnome splitskome klubu kojega, svemu usprkos, ljudi iz toga vatrenog podneblja još masovno vole i obožavaju, mogao bi za njegovu sadašnju agoniju – bez rezultata, bez igre i bez igrača, i s navijačima koji su i njegova (najveća) snaga i realna slabost – upotrijebiti čuveni književni refren da svakoga dana sve više napreduje. Nekad je Hajduk bio značajan u Europi, nekoliko puta dijelio ga je samo jedan gol, i nešto sportske (ne)sreće, da se plasira u sami vrh europskih klupskih natjecanja; danas je daleko od europskoga nogometnog tržišta, gdje se dijele ulaznice za klupski rang i raspoređuje velik novac koji vodi u visoko društvo. Nekad je Hajduk bio moćan, neko vrijeme i nadmoćan, u nogometu bivše države, bio je dominantan i u hrvatskome nogometu, kad mu je to dopuštala politika državnoga favoriziranja Croatije, a potom protežirala očita (ne)sportska zaštita Dinama, kad je trebao napraviti razliku prema sve nemoćnijem splitskom konkurentu. Iz neuspjeha u neuspjeh, Hajduk je (iz)gradio gubitnički mentalitet koji je razloge poraza projicirao na “vanjskoga neprijatelja“, a da nije razvijao kritičku sposobnost da sagleda koliko igrom crnim figurama sam pili granu na kojoj sjedi. Gledajući druge nije dobro vidio sebe. Odgojeni u tome uvjerenju da su drugi krivi a da nitko nije zaslužan, navijači (u)nose na stadione baklje svoje pravde, a izvan stadiona drže u rukama prometejsku vatru vođenja kluba, i od pokretačke snage momčadi postaju problem kluba. I tako je, u kombinaciji izvanjskih nepravdi i vlastitih pogrešaka, stvoren začarani krug da Hajduk gleda zavidno već jubilarnih 10 godina Dinamu u leđa, da petu godinu gleda ljubomorno i Rijeci u leđa, da je od ove sezone počeo radoznalo gledati leđa i Osijeku, koji ne bježi 20 bodova, ali je prešao Dravu privatnoga vlasništva i stekao sistemsku prednost pred “narodnim klubom“. I da se, poslije svega, ne nazire kraj padanju kluba koji je bio i ostao božanstvo među navijačima, ne samo u Splitu i u Dalmaciji; navijačku religiju, sve više i sami frustrirani u (pre)dugom očekivanju svoga pobjedničkog Godota, ispovijedaju na tipično fundamentalistički način, kombinacijom široke fantastične ljubavi i uskog fanatičnog nasilja, više na štetu nego u korist kluba.

Ne stvaraju se saveznici

Spuštanje po ljestvici kompromitiranog domaćeg prvenstva svjedoči o drami jednoga velikog kluba koji je nekad bio prvi u hrvatskome nogometu ili se borio za prvo mjesto, zatim se spustio u borbu za drugo mjesto, da bi trenutačna uprava i trener urbi et orbi najavili navijačkome puku da će se u nastavku sezone odlučno boriti za treće mjesto. To je nova sudbina siromašnog kluba koji ne može prosperirati od bogate prošlosti. Ne zna se što je gore: što Hajdukov brod pušta na sve strane, i tone pod teretom problema koje prevozi iz matične luke na Poljudu, ili što kormilari uvjeravaju da je kurs plovidbe ispravan i da samo treba malo strpljenja da doplovi u obećanu zemlju stare slave! Kako će takvom politikom čekanja da veliki rezultat padne s neba, ili s lažnom nadom da će na lutriji dobiti bogatu premiju i kupiti svijetlu budućnost a nemaju novca ni da kupe srećku, opravdati ljubav prema klubu tolikih navijača, pa i jednog starog hajdukovca koji se ne može pomiriti da nije moguće ništa bolje od utješne sirotinjske borbe za “posljednje mjesto koje vodi u Europu“; od oskudnoga nogometa koji pruža momčad skupljena zbrda-zdola od otpadaka s Malte i Cipra i druge talijanske lige; od neuvjerljivih objašnjenja da će strani provincijski stručnjaci doživjeti bljesak baš u sredini koju su u vrhove dizali domaći igrači i treneri; ili od igranja bez publike koja je udaljila samu sebe sa stadiona kad nije imala snage očistiti svoje redove od nasilja i od mržnje, s kojom dio “navijača“ kompromitira stvarno jednu od najboljih publika na svijetu. Revolt splitskih navijača ima svoje ime i prezime. Blago govoreći, Hajduk nije bio miljenik nogometnih vlasti, osobito u eri Davora Šukera koji nije ni pokušavao sakriti animozitete prema splitskome klubu (i obrnuto), niti je pokazivao ikakvu namjeru da ga integrira u “strukture“ HNS-a; htio ne htio, time je i sam pojačavao intenzitet sukoba između (nogometnog) sjevera i juga, umjesto da smanjuje napetosti, često dignute iznad razine samoga nogometa. Nije dvojbeno da u važnim trenucima suci nisu vidjeli, ili nisu htjeli vidjeti, istinu na terenu, i da su prečestim pogreškama na račun Hajduka iritirali sve na Poljudu i oko Poljuda; nije upitno da je zagrebački konkurent uživao povlašteni položaj – kakav ne postoji ni u Tunguziji – da ima dvije momčadi u Prvoj ligi, sigurnih 12 bodova svake sezone i inkubator za mlade igrače; nije slučajno da reprezentacija nije godinama gostovala u Splitu, i tako dolijevala ulje na goruću vatru netrpeljivosti između jedne sportske hrvatske svetinje i nogometnog puka iz južne Hrvatske; nije nevažno da Hajduk od Nadana Vidoševića (što god sud o njemu pravomoćno rekao) nije imao svoga predstavnika (navijača) na čelu Saveza, gdje, inače, operativno dominira čovjek koji je in flagranti uhvaćen kako pobjedu Dinama slavi vrijeđanjem Hajduka; nije, na kraju, sporedno da sami vrh nogometnoga saveza ima ozbiljnih problema s pravosuđem, i da nije sigurno tko će s kime na sudu obrisati pod. To je jedna strana medalje. Kad je jednoga eksponiranoga suca, dok se (privatno) gostio u restoranu u prigradskome restoranu Splita, skupina “navijača“ divljački napala, pitanje (ne)objektivnoga suđenja na terenu gurnula je time u drugi plan zbog objektivnoga nasilja izvan terena; kad su se Dinamo i Lokomotiva svrstali na isti kolosijek, u pravnom je sustavu bilo teže (o)braniti takvu ozakonjenu neravnopravnost, nego je oboriti, a ona se drži sve vrijeme Dinamove dominacije, kao jedan od generatora te dominacije, a da je splitski klub nije uspio srušiti, i zato što nije mogao stvoriti saveznike ni među klubovima koji također trpe posljedice takve neravnopravnosti; kad su vatreni napokon čuli pozive navijača iz Dalmacije, N(epoznat) N(itko) podmetnuo je na Poljudu kukavičje jaje kukastoga križa, i tako opravdao dugo izbivanje a pitanje novoga gostovanja u Splitu odgodio do daljnjega; kad je Hajduk na isključivanje iz nogometnih vlasti odgovorio vlastitim bojkotom, samo je podijelio odgovornost s tim istim vlastima za neprirodno pa i nezakonito stanje izolacije jednoga kluba; kad su, napokon, proradili refleksi državnih vlasti na samovolje nogometne “države u državi“, redoviti ispadi dijela rabijatnih navijača gurali su splitski klub među krivce, umjesto među pravednike. To je druga strana Hajdukove medalje poraza i neuspjeha.Tko je sve kriv za (pro)padanje Hajduka? A tko nije? Krivi su i Mamići, ali nisu jedini, ni najviše krivi.

Nije Zdravko (Mamić) kriv što je osigurao Dinamu desetljeće neviđene dominacije, koje bi se moglo produžiti još jedno desetljeće, čak i ako sud obriše pod s njime, ako Hajduk radikalno ne promijeni poslovnu i sportsku politiku, ne shvati konačno da posluje u kapitalizmu i ne izađe na tržište; s praznim se džepom ni u crkvu ne ide: nije Mamić okrao Hajdukovu blagajnu, nego je stvorio sustav da može operirati i u dvorištu svoga konkurenta, i odvoditi talente čak i kad se skriju u Münchenu. Alfa i omega zagrebačkoga kluba, i u dobrom i u lošem značenju toga pojma, shvatio je na vrijeme da mora steći novac da bi mogao proizvoditi rezultate u sistemu profesionalnog nogometa koji se ne igra za kikiriki; zato je – poslije isteka Tuđmanove vlasti kad se u Dinamo ulagalo po dekretu – napravio prvobitnu akumulaciju kapitala preko leđa svojih nekadašnjih zvijezda koje su svoje zasluge i slavu, zajedno s potraživanjima, ugradile bez svoga pristanka u temelje novoga kluba. Da bi mogao graditi bolju budućnost, Dinamo se na grubi način riješio dubiozne prošlosti, i počeo iz nove pravne i financijske pozicije ubirati dividende od takvog ulaganja u vlastiti monopol, što je omogućilo Mamiću da uzme sve poluge nogometne vlasti i da bude gazda u nogometu kako Franjo Tuđman nije bio u državi. Vladar Dinama bio je neokrunjeni kralj nogometa u Hrvatskoj, koji je za apsolutnu vlast trebao same pijune i pokojeg topa. Otpor s Poljuda nije uspio stvoriti kritičnu masu, pa je slavni klub, bez ikakve podrške, lako gubio bitke i ratove, i na terenu, a osobito izvan terena. I Hajduk je imao mogućnost, formalno utemeljenu, a moralno upitnu, da se oslobodi vlastite prošlosti i njezinih financijskih grijeha; ponio se kao vlaška mlada, očekujući da može provesti prvu bračnu noć i sačuvati nevinost. Kad je kratkotrajni predsjednik kluba Željko Jerkov pokušao sa zakašnjenjem izvesti operaciju stečaja, da bi stvorio povoljne uvjete za izlazak na tržište, njegov je plan doživljen kao poniženje Hajduka; zato kosturi iz ormara i danas nagrizaju preostalu zdravu supstancu kluba. Iz plasmana nekadašnjeg majstora s mora ne vidi se da je politika “narodnoga kluba“ produktivnija od tržišnoga kluba koji bi imao vlasnika, a vlasnik novac i motive da ga dobrim rezultatima oplođuje. Ne moraju to biti arapski šeici, koji više nemaju prostora da novac od nafte ulažu u gradnju novih nebodera, pa traže novi PSG ili Manchester City, da im novac ne stoji u čarapi, ni ruski tajkun koji bi neki novi Monaco od druge lige dizao do samih vrhova nacionalnog i europskoga natjecanja. Hajdukov većinski vlasnik, grad Split, ne ponaša se vlasnički, da mu je stalo do vlasništva, a nije ga spreman prodavati, da ne bi gradonačelnici odvratili od sebe navijače kao potencijalne birače. Vodstvo Kluba i vodstvo grada podilaze godinama Našem Hajduku, i grade novi model samoupravljanja, iako je jednom pao, i nisu ga preuzeli ni Skandinavci, možda jedini koji bi od njega nešto mogli napraviti, i stari model društvenoga vlasništva, iako je socijalizam na njemu najviše slomio zube. Ako pri tome netko neskromno pomišlja na Barcelonu i na ulogu njezinih navijača u vođenju kluba, zaboravlja da žutokljunci ondje ne mogu ni blizu upravi. A iz igre i iz rezultata ne vidi se da (do)sadašnja politika kluba ima ikakvu perspektivu, osim da Hajduk bude prvi po broju članova, po broju gledatelja, ali i po navijačkom nasilju i kaznama koje klub plaća. “Oskudica je majka mudrosti“, uvjerava jedan poznati pisac (G. Flaubert). Ali, nezadovoljstvo nije dovoljno za pozitivan preokret, ako se ne objasni i ne osmisli. Mamićevu Dinamu dovoljna je bila jedna loša sezona i igra u “ligi za bedake” da izgradi pobjedničku poziciju za 10 sljedećih godina u ligi za prvake; Hajduku nije dovoljno 10 loših sezona da izgradi jednu dobru, pobjedničku, na platformi s kojom će opet vladati hrvatskim nogometom i ponovno izaći u Europu.

Nema tu ‘spomeničke rente’

Ni drugi Mamić, mladi i nepoznati Dominik, nije kriv za dodatne nevolje Hajduka zato što je za 100 sekundi slave gurnuo u novu provaliju praznoga gledališta klub koji, navodno, voli. Problemi s navijačima nisu s njime počeli, neće s njime ni završiti, sudeći po tome kako je gledalište reagiralo za vrijeme njegova horora. Svi se klubovi klanjaju navijačima: normalno, jer od njih žive, pokreću se na njihovo gorivo, i novčano i emotivno. Hajduk ima navijače kao malo koji klub na svijetu, vjerne i privržene i u dobru i u zlu, uživljene u svoju ulogu koja ponekad prelazi granicu stvarne važnosti i postaje značajnija od uloge samih igrača na terenu. Torcida već u imenu izražava energiju, silu, neustrašivost, što se u svakom takvom slučaju lako pretvara u mač s dvije oštrice: na jednoj je strani ljubav, na drugoj mržnja, a između njih sječivo koje ranjava sve osjećaje! Postoji li suvislo objašnjenje za to što skupina ekstremnih “navijača” potegne sve do Senja ne bi li naplatila ono što su njezini miljenici propustili na terenu? Da takvo ponašanje postane grotesknije i do kraja iracionalno, kičmu momčadi Rijeke čine nekadašnji igrači Hajduka koje su tržišni putovi – za koje njihov bivši klub nije spreman – odveli na Rujevicu, zato što su u Splitu proglašeni tehnološkim viškom i prodavani ispod cijene. Koliko je njihova profesionalna koža otupjela na skandiranja riječkih navijača “Ubi, ubi tovara“ (što se ne odnosi samo na simpatičnu životinju), dok gostuje njihov nekadašnji klub, s igračima koji možda u životu nisu tovara ni vidjeli. Torcida se isturila u prvi plan, u red loših dečki u bijelome, malo zbog ljubomore klubova koji bi dali carstvo za (takve) navijače, malo zbog vlastita pretjerivanja, malo stalnog ponavljanja istoga gradiva. A najviše zbog toga što je vodstvo Hajduka prepustilo navijačima da vode klub, a da za to nemaju ni logistiku, ni kadrove, a ni novac. Da bi ostali bez rezultata, koji jedini kvalificiraju za ostanak na čelu kluba, čelnici su sklapali pakt s navijačima, i pod parolom zaštite “narodnoga kluba“ produžavali životarenje, nekonkurentno glavnim konkurentima. Hajduk je prvi put kapitulirao pred “navijačima” kad je odbio igrati utakmicu u Maksimiru zato što ih Mamićeva pretorijanska garda nije pustila na stadion, a drugi put, i konačno, kad je upravljanje klubom, a u perspektivi i vlasništvo, prepustio članovima kluba, uglavnom za simbolične naknade, koje u ambicioznim klubovima ne bi bile dostatne ni za plaćanje skauta, kamoli pojačanja. U dalmatinskome susjedstvu postoji jedna izreka koju Hajdukovi trgovački agenti ne razumiju ili nisu ni čuli za nju: “Nema džabe ni u stare babe”. Što je na tržištu besplatno, to nije vrijedno. A vrijedne noge imaju cijenu. U nogometu je zavladao novac, onako kako je nekad vladala ljubav. I Hajdukov susjed iz Parka mladeži, s manje navijača nego što ima igrača, bio je na tržištu moćniji da “krade“ talente s Poljuda, sve dok se tunele moglo bojiti po nekoliko puta i tako farbati državu; “radnički klub” s novcem svojih gazda bio je u trgovini s “nogometnim robljem” nadmoćan “narodnome klubu” bez novca svojih navijača. Da bi opet bio prvi u Hrvatskoj, Hajduk mora postati prvi u Splitu i prvi u Dalmaciji, a ne puštati Split da i on bude filijala Dinama, i da njegovim igračima rastu vratovi – kao nekad direktorima u socijalizmu – da mogu vidjeti neko slobodno mjesto u Zagrebu; put do stare slave vodi do Šibenika i Zadra, gdje Rijeka stvara svoje ispostave, i do Knina, Sinja, Imotskog, Metkovića i Dubrovnika, gdje je Hajduk imao svoje tradicionalne baze(ne).

Promicali su i dobrim splitskim očima Skoblar i Petković, Boban i Modrić, otisnuo se i mladi Moro, iako nije morao, da je u klupskoj blagajni bilo novca, a na čelu kluba ljudi koji znaju što je rizik i ulaganje u budućnost kluba. Ali, dolazili su Vukas i Holcer, Oblak i Slišković, kao dijamanti koji su davali sjaj klubu i potvrđivali da dobitna kombinacija ima dvije obvezatne vrijednosti – domaći talent i vanjski dodatak. Jaki Hajduk je uvijek bio otvoren, ali za prave vrijednosti; to je i dalje jedan od dobrih svjetionika u nemirnoj plovidbi između Scila vlastite nemoći i Haribda i tuđih svemoći. U hrvatskome nogometu Hajduk je spomenik, otprilike kao Dubrovnik među drugim gradovima. Ali, ni klub iz Dioklecijanova grada ne može živjeti od spomeničke rente. Na velikom nogometnom brendu nužan je redizajn, za novo vrijeme i moderne uvjete tržišnog poslovanja. Izbori za novog gradonačelnika Splita mogli bi biti nova prilika, ne da politika preuzme klub, to bi bio najgori odgovor na krizu, nego da se budući potestat izjasni što kani učiniti s vlasništvom. Svojedobno je Ivo Sanader (i on trenutačno u rukama suda) na splitskoj obali proizveo tone negativne energije s kojom je kasnije došao na vlast u državi: Torcidi je uspjelo proizvesti pozitivnu energiju na istoj rivi, ali bez očekivanih posljedica u nogometu; ista je meta i isto rastojanje između Hajduka i čela kolone. I u Saboru se zastupnici zaklinju da je Hajduk vječan; samo, vječnost se pretvorila u čežnju za prošlošću budući da je klupska sadašnjost i dalje tako okrutna za njegove navijače

Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu
pogledajte na vecernji.hr
  • 10:17 9. travnja 2017.

    ovaj novinar ili nisnezna ili pisegluposti samo da napravi neku stetu/zlo Dinamu koji jeu Hrvatskoj uvjek bio jedini Hrvatski nacionalni klub i zato su ga zavrijeme juge svi krali i nisu mudozvolili da bude prvak dok Hajduk je uvjek bio ...

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".