Foto: Pero Zelenika
Foto: Pero Zelenika
Foto: Pero Zelenika
Foto: Pero Zelenika
Foto: Pero Zelenika

Endemska riblja vrsta gotovo je izumrla, ali ribari opet pune mreže

17. 02. 2018. u 19:15 5
Ne daju se. Oni su neuništivi. Presuše i rijeka i jezero, nema ih, a oni se opet pojave odnekud. Ima ih manje, ali ovdje su

Prikanac, endemska vrsta ribe koja živi samo na području Hercegovine, točnije Mostarskog blata, kraškog polja na putu iz Širokog Brijega prema Mostaru, stoljećima ja bio tema stručnih kolegija, a o njegovu okusu suvišno je raspravljati, delicija je to koja je zadovoljila i najprobranije sladokusce.

očuvanje okoliša Hoće li 2050. godine u moru biti više plastike nego riba?

Mještani Čula, Krivodola, Miljkovića, Podgorja, Selište, Pologa, Biograca, Jara, Ljutog Doca, Uzarića, Knešpolja i Dobriča; sela koja omeđuju Mostarsko blato, dobro znaju za ovu vrstu ribe, a love ih otkad znaju za sebe. Takvih nema nigdje na svijetu, tvrde mještani, a i njihovi gosti koji su imali čast i kušali ih.

– Godinama su naši stari lovili prikance i prehranjivali se njima. Lovilo se to golim rukama, na udicu, na krtole (pletene košarice), mreže; a neki i strujom, kemijskim sredstvima pa i eksplozivom. Svakoga se dana iz voda Lištice i lokalnih rijeka Mostarskog blata iznosilo kućama nekoliko stotina kilograma prikanaca, možda i tona. Na sreću, oni se nisu dali iskorijeniti, što ih više loviš, bivalo ih je sve više, objašnjava Stanko Milićević iz Ljutog Doca, dugogodišnji lovac na prikance, koji je posljednjih godina odustao od lova, kako kaže, zbog toga što ih je nestalo. Ispravlja se Stanko – neki ih i danas love, ali tek na kapaljku.

Nekada su u ovo doba rijeka Lištica i Ugrovača i mnogi sitni potočići punili ovo kraško polje, donosili toliko vode da je blato prekrivala voda, posebice tijekom proljetnog razdoblja. Tada su vodom parale lađe, a ribolovci su vadili mreže i košarice pune ovih specijaliteta. Bila bi usput i neka žaba, ponešto raka, a našla se i poneka patka.

Jedinstvena ribica

Vremena su se izmijenila, Blato sada više ne pliva. Voda koju donose rijeke usmjerava se kanalima u hidrocentralu koja je sagrađena prije nekoliko godina. Stanište prikanaca se izmijenilo. Nema više trave i mulja, tu su tek kanali i nekoliko umjetnih jezera. Prikanci, ta čudna bića, jednostavno su nestali, nije ta voda bila za njih. Na sreću Blaćana, oni se vraćaju. Otkud stižu? To nitko ne zna, pa ni struka koja o tome vodi debatu desetljećima. Možda iz pijeska, iz blata, ili nečeg trećeg?

Tražim ekipu koja će krenuti stopama svojih starih. Točnije, želim se uvjeriti jesu li prikanci nestali s Blata? Nije bilo teško pronaći ih. Našao sam ekipu iz Ljutoga Doca, oni su u tome najbolji.

Palimo motore i lađa polako kreće. Nekada su lađe krstarile na površini od gotovo četiri tisuće hektara, a danas je pod vodom tek nekoliko hektara. No dovoljno da se zaplovi i ulovi poneki prikanac, barem se nadamo. Lagano plovimo širokim kanalom bistre vode, koja se samo nekoliko stotina metara naniže stropoštava u Neretvu, pokrećući pri tome rotore turbina.

– Nažalost jedini im je otvoreni put kroz turbine. Tamo idu u sigurnu smrt. Kada bi sada bio prokopan kanal prema rijeci, one bi plivale uzvodno. No, vidite travu na dnu kanala, dobar je to znak, to je stanište prikanaca – objašnjavaju iskusni lovci na ove jedinstvene ribice.

Polako se približavamo mrežama koje su bačene uvečer. Upiru prstom gdje su ih sinoć ostavili. Vidim pluto, ali ne vidim mrežu pod vodom, a tek sićušne ribice kojima ovdje tepaju prikanci. Kad je napokon jedan od ribara podigao mrežu, ugledao sam zarobljene ribice, koje su se svjetlucale na suncem obasjanoj vodi. Podigli su i drugu, treću i tako redom i u svima je bilo po nekoliko prikanaca. U nekoj je bilo 5-6 sićušnih riba koje su se koprcale na svježem zraku, a u jednoj smo ih izbrojili 24. Gledam ih onako sićušne, duge oko 5-6 centimetara, ali iznimno živahne, koprcale su se još dugo, dok se napokon nisu umirile. Dodaju da su nekada mreže bile pune i u svakoj bi bilo po nekoliko kilograma, a bilo ih je dugih i do 10 centimetara. Danas u svim mrežama, a bilo ih je desetak – možda i više, ima tek kilogram-dva. Zadovoljni su.

– Ima ih dovoljno za solidan ručak. Možemo se počastiti – kaže Stanko, koji je odmah nazvao svoju suprugu najavljujući da ekipa stiže na zakusku, naravno od prikanaca. Kako li je reagirala?

Ne mogu bez ribolova

Polako plovimo prema kraju. Kupimo mreže i našu lovinu trpamo u automobile i krećemo kući, no priča o prikancima i dalje je aktualna.

– Ne daju se oni. Oni su neuništivi kao i ovaj narod. Presuši rijeka, nema ih, a oni se opet pojave odnekud, iz blata ili pijeska, ne znam, ali pojave se. Ima ih i sada, doduše nešto manje. Ja i moji prijatelji redovito idemo u ribolov. Ne bih mogao bez toga. To je navika, nagon, što li? Ne vraćamo se dok ne ulovimo večeru, a ponekad se nađe i za prijatelje. Vjerujem da će ih u travnju biti daleko više – objašnjava Draško Mustapić, jedan od poznatijih „prikančera“ na Blatu.

tik uz plažu Tvornica koja očajnički traži radnike: Redovita plaća, regres, božićnica, dar za dijete...

Prikanaca je sve manje pa polako dobivaju obilježja mitskih bića, tako da se s njima nikada ne zna, ni gdje, ni kada će ih biti. Oni su, tvrde mještani, tajna koju nitko nije objasnio. Kažu mještani, a s njima će se složiti i svjetski ihtiolozi koji su ga proučavali, jedinstven je riblji endem kojemu nijedna druga poznata riblja vrsta na svijetu nije srodnik. I ne samo što mu nije srodnik, nego se prikanac ni s jednom drugom ribljom vrstom ne može križati. Premda su prikance istraživali svjetski ihtiolozi, ova malena riba za biologiju je nepoznanica jer se podaci o njezinoj genskoj, morfološkoj i DNK strukturi još ispituju. Čak se ne zna ni kako se razmnožava, a nepoznanica je što još krije Mostarsko blato, odnosno donji tok rijeke Lištice, s obzirom na to da se tu može pronaći ovaj zanimljivi, biolozima nepoznati svjetski raritet. I dok je stručnjaci istražuju, dive joj se i pokušavaju odgonetnuti odakle je i kako stigla te zašto je baš rijeku Lišticu odabrala za svoje stanište, mještanima je ona od davnina vrhunski gastronomski specijalitet.Draško poznaje Blato „kao svoj džep“, zna za svaki kanal, za svaku vrbu, uvalu, pećinu, pa i potencijalna mjesta gdje se skrivaju prikanci. On se nikada ne vraća praznih ruku, za razliku od mnogih. Kako sam kaže, ne otići u prikance, za mene je izgubljen dan. On ne vjeruje da će se iskorijeniti, naprotiv, očekuje njihov trijumfalni povratak, i to za godinu-dvije. A ima ih i sada. Doduše, do njih mogu samo oni „probrani“.

– Otporne su to životinje, pronađu način da opstanu. Gradnja kanala i jezera malo ih je pomela, ali preživjet će one. Nisu se snašle, ali polako se snalaze u novonastalim uvjetima. Njima samo treba osloboditi vodeni put za rijeku i one će se snaći. Vjerujem da će ih, kad se završi ova gradnja, biti kao nekada. Vjerujem i da će nam Elektroprivreda pomoći da Blaćanima vratimo prikance, kao što je to oduvijek bilo. Kakvi bismo mi bili Blaćani da nema prikanaca?, tvrdi Draško.

Mostarsko blato u suštini je močvara u kojoj nivo vode ovisi od nivoa poznate rijeke Lištice i nešto manje poznate Ugrovače. Ponekad su po toj močvari mogli ploviti i brodići, danas je tek plovno po kanalima koji su iskopani za potrebe hidrocentrale. Kako tvrde mještani, u suradnji s Elektroprivredom može se i ovoj endemskoj vrsti osigurati opstanak. Sudeći po pričama, ali i djelima Blaćana, njih nikada nije ni nestalo, samo su se malo umanjili. Dokaz za to su i neki restorani u kojima ste uvijek mogli naručiti porciju prikanaca, nekada za sitne novce, a danas su nešto skuplji. Naši domaćini iznimno su zadovoljni i zbog toga što nismo plovili uzalud, a pogotovo što su njihovi prikanci ipak tu. Čim smo stigli kući, očekivao sam da će stariji čistiti prikance. No, tog su se posla prihvatili oni mlađi, a majke su već pripremile vrelo ulje u kojem će peći ovaj specijalitet.

– Ja ih malo uvaljam u brašno, najbolje kukuruzno, tako su hrskaviji i ukusniji. No, najvažnije je točno odrediti duljinu prženja, ali i okretati ih. Izgleda to jednostavno, ali u Ljutom su Docu poznate žene koje to dobro rade – tvrdi naša domaćica. Sudeći po tome kako su prikanci nestajali s tave, Anita je jedna od njih. Kako kažu naši domaćini, prikanci bez vina su kao kruh bez soli, pa zašto da im ne povjerujemo.

Kako tvrdi struka, prikanac, Phoxinellus pseudalepidotus, slatkovodna je vrsta ribe endemična za slijev rijeke Neretve. Dostupni podaci govore da joj je rasprostranjenost ograničena na Mostarsko blato iako se smatra da naseljava i šire područje rijeke Neretve.

Glavni uzroci ugroženosti ove vrste ograničeno je područje rasprostranjenosti, regulacija vodotoka i unos alohtonih vrsta. Predložene mjere zaštite za ovu vrstu su zaštita staništa i osnivanje rezervata prirode na području Mostarskog blata, kao i zabrana regulacije i pregradnje vodotoka te zabrana unosa alohtonih vrsta u vode koje naseljava ova vrsta.

Po prikancima, žabama i rakovima stanovnici oko Mostarskog blata odavno su poznati. Zovu ih žabari, prikančari, rakari…. To im ne smeta, naprotiv, ponosni su. Tom su se hranom podigle generacije. Nekada je pletenim korpama (krtolama) i mlado i staro lovilo prikance. Danas to rade tek poneki. – Moj djeda i otac su ih lovili, danas to radim ja, a vjerujem da će to raditi i moj sin. To mi je u krvi, za mene je to zadovoljstvo bez kojeg mi ne prođe skoro nijedan dan – tvrdi Draško, jedan od najaktivnijih lovaca na blatske specijalitete.

U Ljutom Docu, selu uz Blato, iznimno se drži do lova na prikance. Praktično, lov na ovu endemsku vrstu ribe mještanima dođe kao neki ritual, istodobno i posao, i odmor, čast i obveza.

Kažu, ako te Ljutodočanin počasti prikancima, znaj da te cijeni jer oni su namijenjeni samo najboljim prijateljima.

Huso huso U Hrvatskoj će se proizvoditi najskuplji beluga kavijar

Odbor za ribarstvo Tomašić izlobirala brisanje članka koji nije uvažavao posebnosti ribolova na Jadranu

Novi zaključak znanstvenika Omega-3 ili riblje ulje ne štiti od srčanog udara

Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu
pogledajte na vecernji.hr
  • 19:31 17. veljače 2018.

    to nije Hrvatska....

  • 19:47 17. veljače 2018.

    Užas... Pisati pohvalan tekst o prekomjernom izlovu endemske vrste životinja... Plakat ćete vi za tim ribicama kad ih uskoro zbog vaše gluposti i bahatosti više ne bude....

  • 20:09 17. veljače 2018.

    U se, na se,i podase.... Prkani ....

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".