Pet mjeseci prije izbora, šef države ne želi reći koga će podržati u predstojećoj utrci za osvajanje vlasti. Možeš ga cimati s ove ili s one strane, biti uporan ko mazga, ali Mesić ostaje u toj stvari neodređen. Kad ga se pita je li vrijeme za promjene, on kaže nešto kao “možda da, ali to je teško reći”, normalno je u stabilnim demokracijama da vlade odrade jedan ili dva ciklusa i tako izokola unedogled, što međutim ne znači da predsjednik Mesić nije odlučio.
Upravo suprotno, iz njegova nastupa u emisiji Otvoreno, bilo je jasno da je donio odluku. Ali ne o tome koga će biračima preporučiti za zaokruživanje na biračkim listićima, nego o tome da prema predstojećim parlamentarnim izborima ostane neutralan.
Bar su dva moguća razloga u prilog takvu Mesićevom stavu. Prvo, u trenutnoj ponudi na hrvatskom političkom tržištu nema takvih stranaka, od kojih bi naciji prijetila opasnost u smislu političke ili ekonomske destabilizacije. S tog stanovišta nema dakle potrebe da Predsjednik, kojem je stabilnost države jedna od ključnih odgovornosti, izravno pokuša utjecati na preferencije građana. Pitanje je koliko bi takav Mesićev angažman uopće imao svrhe, jer birači uvijek na kraju sami odlučuju koga žele na vlasti.
Patroniziranje nad njihovom političkom zrelošću moglo bi dapače izazvati kontraefekt i odbiti birače od preporuka bilo koga tko bi im htio zaposjesti volju u jedinom momentu kad oni doista sami politički odlučuju.
Drugo, tko god da je na Mesićevu mjestu, on mora biti predsjednik svih hrvatskih građana, a ne samo određenog favoriziranog segmenta društva. Da se Mesić svrsta uz bilo koju stranku, on bi automatski umanjio svoj autoritet i vjerodostojnost prema biračima drugih stranaka. U čemu bi bila razlika između Mesića i njegova prethodnika koji je svoje govore u pravilu počinjao s Hrvatice i Hrvati, isključujući hrvatske građane drugih nacionalnosti, da on svoje obraćanje javnosti adresira na “haenesovke i haenesovce” ili “esdepeovke i esdepeovce”, ostavljajući po strani recimo birače desne opcije? Hrvatska danas i ona od prije sedam godina nisu iste.
Mesićevo državničko ponašanje prema izbornim opredjeljenjima građana jedna je od stvari koje čine razliku.
Energetska konferencija kojoj je šef države proteklog vikenda bio domaćin, također je tema u kojoj do izražaja dolazi Mesićev državnički profil. Nad tim se skupom nadvilo mnoštvo upitnika, u prvom redu zato što za summit nisu pripremljeni čvrsti zajednički zaključci. Nekakav uobičajeni protokol bi sugerirao da se okupljanje odgodi, ako u pripremama nije osiguran minimalni konsenzus sudionika.
Nejasan je u tome bio i angažman Vlade. Mesić međutim unatoč svemu ugošćuje šefove država regije, te posebno ruskog predsjednika. Putin je u Zagreb stigao s velikom svitom i pompom, kojima kao da se hoće pojačati dojam o nečemu što je realitet. O Rusiji kao svjetskoj velesili, što ona i jest, zahvaljujući među ostalim nalazištima energenata i novoj politici upravljanja energetskim bogatstvom.
Znači li Putinov dolazak u Zagreb i dolazak Rusije na Balkan, gospodarski, pa i politički? Kako mogu Hrvatska i regija kao zone tranzita artikulirati svoju komparativnu prednost u energetskom lancu? Na koji način spojiti te planove s ambicijom Europe da smanji energetsku ovisnost i rizike disperzira na više dobavnih pravaca? To su pitanja za ozbiljne države i za ozbiljne državnike. I svakako izvan vremenskog horizonta od pet mjeseci u kojem se održavaju idući parlamentarni izbori.