Pravimo se mrtvi?

Nakon što je premijer Sanader zahtjev za stezanjem remena za srednji i siromašniji sloj stanovništva proglasio new dealom, dobio je do sada neviđenu i nepodijeljenu potporu svih ekonomista. Čak su i sindikati pričekali 2-3 dana kako bi malo, ali ne previše zaoštrili svoj odgovor.

Uz to, sindikalci su se također priključili priči o prevelikoj rastrošnosti građana i neodgovornom životu na kredit. Naravno, značajni dio medija počeo je nizati članke o rekordnom posjetu shoping centrima, o masovnom odlasku na skijanje i drugim tobožnjim manifestacijama velike i neopravdane, upravo glamurozne rastrošnosti malih Hrvata. Poslodavci su, što bi drugo, aplaudirali.

U tom općem duhovnom preporodu ima nekoliko previda. Tri četvrtine građana Hrvatske jedva podmiruje svoje mjesečne troškove jer uz aktualne hrvatske cijene te prosječne i ispodprosječne plaće morate ulaziti u život na kredit ne zato da bi iracionalno trošili nego tek toliko da živite pristojno. Nadalje, Sanaderov “new deal” nije predstavio dramatično restrukturiranje državnih troškova.

Umjesto toga, najednom su ulaganja u školstvo i poljoprivredu postale proračunske crne ovce iako je jasno kako upravo država treba izrežirati eksploziju domaće poljoprivredne proizvodnje u onom dijelu u kojem kao najveći europski idioti povećavamo uvoz hrane, baš kao što je jasno da moramo ulagati u obrazovanje, istraživanja, znanost, nove tehnologije... jer nas ispod giljotine strašnog vanjskotrgovinskog deficita može izvući samo dovitljivost.

Drugo je pitanje, znaju li to provesti Pankretić i Primorac? Trebamo li , primjerice, Primorčev politički projekt besplatnih knjiga ili bi bilo bolje taj novac uložiti u najbolje tehničke srednje škole, fakultete i dijelove inventivnog gospodarstva koji nas mogu odvesti u ekonomiju znanja? Besplatna knjiga samo je poruka da je znanje jeftino.

Isto tako, Pankretiću treba dati veliki novac ali ne da provodi reformu po mjeri zadovoljstva svojih stranačkih prijatelja i zaostalog hrvatskog sela nego prema kriterijima najviše moguće konkuretnosti u poljoprivrednoj proizvodnji.

No, nama je draže da zadržimo pelješke mostove i ostale političke projekte koji neće vraćati novac pa neka ljudi koji ionako nisu mogli štedjeti stegnu remen. Svaka čast štednji kao principu i ideji ali se isto tako možemo praviti mrtvi.