Prava zadaća za diplomaciju

Besmisleno je tvrditi da ubojstva mogu utjecati na ulazak Hrvatske u Europsku uniju; mafije ima posvuda, izjavila je europarlamentarka Doris Pack. Ona je zastupnica Europske pučke stranke, kojoj pripada i HDZ, ali nije neobjektivna, pa je nedavno izrazila čuđenje što istražitelji korupcije ne love krupne ribe.

Hannes Swoboda iz Stranke europskih socijalista, izvjestitelj Europskoga parlamenta o Hrvatskoj, mnogo je oštriji: “Ako Vlada ne napravi red i ne ukloni svoj dosadašnji nemar, nema ništa od skoroga ulaska u Europsku uniju.”

Swoboda se osjeća prevarenim, što se vidjelo i iz njegove izjave nakon akcije Indeks, kada je bio šokiran jer je, kaže, “do sada vjerovao da u Hrvatskoj ima samo pojedinačnih slučajeva korupcije, a ne da je ona toliko raširena”. No, ne tvrdi da je za Hrvatsku sve izgubljeno; on očekuje da “premijer sa svojim ministrima beskompromisno, u okviru demokracije i pravne države, krene u borbu protiv zločina i pritom ukloni sve osobne veze”. Packova, iako ne toliko ljutito, kaže isto: “EU želi borbu protiv mafijaša, koje treba dovesti pred sud i rasvijetliti njihove zločine!”

U “borbi” protiv korupcije donekle je dobar posao, naime, bila obavila tek hrvatska diplomacija, koja je Swobodu uvjerila da je korupcija tek fikcija. I bruxelleske su dopisnike naši diplomati – neki s izrazitom nelagodom zbog zadatka da nam vrijeđaju inteligenciju – bili uvjeravali da Hrvatska nema teškoća s korupcijom, nego samo s pogrešnim dojmom da ona postoji!? Uspjeh takve “borbe” bio je, naravno, kratkotrajan.

Iz bruxelleske perspektive teško je razumjeti zašto je premijer Ivo Sanader tako postupao. On je ipak europski društvenohumanistički intelektualac; nije balkansko poluobrazovano političko laprdalo. Kako je moguće da je vjerovao da se korupcije i zločina može riješiti metući ih pod tepih? Zar zaista nije shvaćao kakvu poruku šalje mafiji imenujući ministrima unutarnjih poslova likove poput Kirina i Rončevića?

Nije sva krivnja na Sanaderu; Račanova vlada otpustila je tisuće policajaca i obustavila školovanje novih, nastojeći im broj svesti na europski prosjek – kao da smo uređena članica EU, a ne zemlja u kojoj bujaju poratno nasilje i zločin – te je proračun policiji toliko srezala da novca ponekada nije bilo ni za benzin. Posve je sulud potez bio ukidanje Financijske policije, koja vrlo jednostavno može ustanoviti tko posjeduje imovinu, a da za njezino zakonito stjecanje nema potvrdu u plaćenome porezu na dohodak.

Potpisnik ovih redaka nije pristaša teorija zavjere pa, kao što ih ne traži u Sanaderovim i Račanovim postupcima, tako ne vjeruje ni u tvrdnje da su posljednja ubojstva djelo britanske tajne službe, koja bi Hrvatsku navodno željela vratiti u “balkanski paket”. Ona su posljedica nemara hrvatskih vlasti za stanje društva i za njegovo uljudbeno urušavanje, kao i politizacije policije i čitave državne uprave.

Packova i Swoboda na pristupni će postupak Hrvatske izravno utjecati tek pri EP-ovoj ratifikaciji hrvatskoga Pristupnoga ugovora. Europska komisija, pak, “vjeruje da će hrvatske vlasti privesti zločince k pravdi”.

Ako Zagreb to povjerenje opravda, kašnjenja u pristupnim pregovorima neće biti. No, vrlo je moguće da slovenska diplomacija ova ubojstva zlorabi u pokušaju da, usporavajući Hrvatsku na putu u Europsku uniju, ucjenom ostvari ono što zna da ne može dobiti po međunarodnome pravu.

Kad je policija napokon počela raditi svoj posao, evo prave zadaće za našu diplomaciju: da takve moguće pokušaje preduhitri.