Porez koji zaobilazi siromahe

Između premijera Sanadera i predsjednika uprave HT-a Mudrinića došlo je do oštroga verbalnog okršaja, i to pred publikom od petnaestak članova Ekonomskog vijeća. Neki izrazi što su ih tom prilikom razmijenili nisu za citiranje u pristojnom mediju. Mudrinića i dalje smatraju pripadnikom HDZ-a iako u stranci već dugo nije aktivan pa je sraz s premijerom bio to zanimljiviji.

Otkako je počela kriza, poslodavačka udruga kao da se upravo zbog te stranačke poveznice pojačano oslanjala na Mudrinićevo posredovanje njihovih interesa i stavova prema Vladi, što se moglo zamijetiti iz Mudrinićevih sve izravnijih istupa u Gospodarsko-socijalnom i Ekonomskom vijeću, a s premijerom je po nekom takvom poslu komunicirao i u četiri oka.

Iskre na relaciji Mudrinić – Sanader izbile su zato što je i premijeru postala simpatična ideja da se uvedu trošarine na mobitelske impulse i SMS. Do tog bi iskrenja vjerojatno došlo i kakvim drugim povodom jer previše je puta šef uprave HT-a govorio o tome kako vlast nema vizije ni strategije, a da Sanader ne bi prepoznao smjer toga žalca i shvatio da se odnosi na njega. No koliko god se prihod od desetak lipa trošarina na SMS Sanaderu činio kao dobra prilika da malko podeblja proračunske prihode, za čelnika najjače telefonijske kompanije to je u istoj mjeri loša vijest, koju nije mogao prešutjeti.

Od početka krize HT se postavio kooperativno prema Vladi, pa je u pozamašnom iznosu preko trezorskih zapisa pomagao u krpanju proračuna, a ne samo podijelio dividende. Ali od kompanije koja je na ovom tržištu puno i profitirala to kao da se očekuje, pa u Vladi očito ne smatraju da se kosi s eventualnim uvođenjem trošarina.

Trošarine na mobitele nisu nova ideja. O tome se razmišljalo kad je trebalo prikupiti novac za povrat duga umirovljenicima. Ali u to vrijeme imalo se što prodavati, a i tržište je funkcioniralo, pa je lakše bilo frknuti na burzu državne dionice nego se zamjerati ovisnicima o mobilnoj telefoniji.

Sad je situacija drugačija. Na burzi se ne isplati ništa prodavati, nemaš se gdje ni zadužiti, pa prednosti trošarina na mobitele kao da se nameću same od sebe. Kad bi se ubiralo samo 10 lipa po impulsu, godišnje bi se u državni proračun slilo po milijardu kuna, izračunao je ministar financija. Što je kod trošarina na mobitele također slatko, prihod redovito stiže svakog mjeseca, a ne moraš dodatno opteretiti poreznike. Samo čekaš i inkasiraš gotov novac.

Trošarine na mobitele i politički su vrlo atraktivan porez. Zahvaćaju dosta široku poreznu bazu, ali ne i one najugroženije. I umirovljenici i radno aktivno stanovništvo s niskim primanjima znaju preživjeti bez mobitela, što se za neke druge, a pogotovo za mlađi uzrast stanovništva, ne može reći. “Bok, kak’ si” u bežičnoj komunikaciji postalo je nešto bez čega se ne može, pa su troškovi telefonije za većinu kućanstava veći nego za troškove stanovanja.

Zbog toga se Mudrinić i ne mora toliko bojati pada prometa. Mobiteliranje je postalo neelastičan trošak, gotovo kao i grijanje, od kojeg se ne odustaje.

Ako se mogu naplaćivati na bezalkoholna pića, zašto se trošarine ne bi mogle naplaćivati i na mobilnu telefoniju? Ekonomisti su dosad iznijeli dvije rezerve na taj prijedlog. Prvo, trošarine su vrsta poreza, a svaki novi porez je veće opterećenje za stanovništvo. Drugo, čim prikupiš više poreza, državni bi aparat više potrošio. Ali ako bi ta milijarda mogla pomoći da se spase radna mjesta, vjerojatno da je i politički lakše naplaćivati 10 lipa na uporabu mobitela nego generalno povisiti stopu PDV-a. A i ta se opcija premeće u političkim raspravama.