Polja smrti bez kazne

Tražite tenkovski jarak?” Glas, koji se na mariborskom groblju Dobrava začuo iza mojih leđa zvučao je ravnodušno, otprilike kao da netko želi početi razgovor o vremenu. “Neprestano dolaze posjetitelji iz Hrvatske, cijele obitelji s djecom, dolaze i žele vidjeti mjesto smrti njihovih rođaka. Oni su ovdje već svakodnevna pojava, na to smo se već naviknuli“, mirno mi je objašnjavao slučajni prolaznik. Nimalo mirno, štoviše žestoko, bilo je dan prije, u emisiji slovenske TV, gdje su vladin povjerenik za “skrivena grobišta” Dežman i povjesničar Ferenc obašnjavali da su nedavno u Dobravi sondirali novi teren, na kojem je u poratnim mjesecima 1945. moglo biti ubijeno između 20.000 i 40.000 ljudi. Žestoko, prije svega zato što su se dvojica stručnjaka žalila da za posao na tim stratištima polpotovskih razmjera dobivaju premalu službenu pomoć.

Ima li jedna gospodarski uspješna država kao Slovenija, koja će, uzgred rečeno, uskoro preuzeti predsjedanje Europskom unijom, interes za takva otkrića? Imaju li dobro potkoženi bruxelleski činovnici uopće interes da na trenutak odlože svoja računala i da na području EU pokušaju proniknuti u jednu krvavu poratnu priču? Bivša komunistička Jugoslavija slovila je u tadašnjoj Europi kao “liberalna”. Ta je fama s lakoćom uspijevala onemogućiti istragu i svako pomnije bavljenje poratnim zločinima. Gdje su bili europski znanstvenici tada? Kako to da se nijedan francuski, švedski ili austrijski sveučilišni profesor nikada nije odvažio na istraživanje prvog genocida u poratnoj Europi?

Novinari ili pojedinci, koji su pokušavali objasniti da se u komunističkoj Jugoslaviji krše ljudska prava, bivali su marginalizirani. U samoj tadašnjoj SFRJ bilo je još teže. Prema riječima stanovnika iz obližnjih sela, onih koji su desetljećima stanovali u blizini tih masovnih stratišta, svako približavanje tim mjestima bilo je strogo zabranjeno. Preživjele žrtve, njihovi rođaci, pa čak i njihova djeca, bila su zbog teških sudbina njihovih najbližih suočena s teškoćama u  svakodnevnom životu. Nerijetko su bili dovedeni u neravnopravan položaj pri traženju posla, pri upisu na fakultete, a nije bilo uputno o tome govoriti čak ni s prijateljima.

S druge strane, na spomeniku u Dobravi, koji je podigla slovenska vlada, piše da su 80 posto žrtava tih polja smrti bili Hrvati. Današnja RH nije poput drugih europskih država. Ona je svoju neovisnost morala platiti životima tisuća svojih najboljih mladića. Logično je da će država još dugo biti suočena s najnovijim tragedijama. Kako dugo?