Politička potvrda Srba

Poslije slavlja kraj Siska, i usprkos Sisku, slavilo se i u Srbu. Tako je u zemlji zbrkanih državnih blagdana dodano još jedno slavlje, koje iz godine u godinu nekako kanda teži postati i državno službenim. U državi u kojoj malo tko više i zna kada su koji državni blagdani, ništa čudno – jedan praznik više ili manje. No praznovanje u Srbu sve se više javlja kao alternativa proslavi u Sisku, a nekadašnji 27. srpnja, znan kao Dan ustanka naroda Hrvatske, kao „povratak tradiciji“, pa i kao neka politička konkurencija Danu antifašizma, tj. 22. lipnja. Dolazak u Srb predsjednika Ive Josipovića dodatno legitimira spomenutu tendenciju, namjeru da se lička ustanička proslava neformalno izjednači s proslavom u Sisku. Da je u Srb, na ličku janjetinu, kao što je bilo najavljivano, došao i predsjednik Sabora Luka Bebić, bilo bi to simboličko „poravnavanje“ službenog i neslužbenog, tj. Siska i Srba.

Protivljenja proslavi u Srbu, kao mjestu partizanskog ustanka, za Jugoslavije, nije moglo biti premda je bilo niz razloga za osporavanje. Bilo je kronološki nelogično da se kao Dan ustanka slavi nešto što je počelo kasnije nego ono što se dogodilo prije! Osim toga, bilo je i političkih i ideoloških razloga jer ustanak u Srbu i nije bio osobito ideološki čist. U njemu su sudjelovali komunisti, ali i oni koji su ustanicima postali vođeni četničkim idejama. Uz to, tom su prilikom počinjeni i zločini nad hrvatskim pučanstvom.

Ništa od toga nije postalo pravovaljanim razlogom da se srpanjska zbivanja ‘41. u Srbu ospore, da im se ne da prednost pred sisačkim partizanima.

Zbog „mješovitog sastava“ ličkih ustanika Srb mnogi i spore, ne doživljavaju kao mjesto partizanskog, nego kao mjesto na kojem se dogodio „četnički ustanak“.

Usprkos ocjeni niza povjesničara da se u Srbu više od četiri desetljeća revidirala i krivotvorila povijest te da se to i nastavlja, neki političari ipak svakoga srpnja dolaze u Srb. Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Damir Kajin, Zoran Milanović.., a ovoga srpnja eto i Ivo Josipović. Kako je krenulo, možda naše političke elite dogodine bude više viđeno u Srbu nego u Sisku. Tako bi se moglo opet dogoditi, kao što je bilo i četrdeset godina, da Đoko Jovanić ponovno bude politički preštimaniji od Vlade Janića Cape, Marijana Cvetkovića i Mike Špiljaka. Da nije nastala Hrvatska, uvijek bi tako i ostalo, unatoč tome što je Sisački partizanski odred, spram ličkih ustanika, bio ideološki čist i pravovjeran, predvođen Hrvatima komunistima, kojima je jedini motiv bila borba protiv fašizma. Ali i na širem je sisačkom području i na Baniji bilo „prelijevanja“, tj. prelazaka iz četnika u partizane, pa i iz partizana u četnike. Moga su djeda, koji nije bio ni ustaša ni domobran, tamošnji osvetnici 1943. noću odveli iz kuće, otjerali na Baniju i ubili a da se nikada nije doznalo kamo. Zašto? Samo zato što je u mjesnoj birtiji znao reći da „šuma nikada nije pobijedila grad“, aludirajući na partizane, i što je jednoga još neodređenog partizana-četnika, za neku laž udario konjskim bičem. Taj je osvetnik, kao partizan, kobne noći predvodio ubojice, a nakon rata u Kanadi završio kao četnik.

Srb je mnogim Hrvatima postao politički mrskim ne samo zbog početne partizansko-četničke simbioze i slavljenja nečega suspektnoga nego i zbog velikosrpskog mitinga, sazvanog ‘90. kao protivština i demonstracija spram sazivanja Hrvatskoga sabora. Bio je to miting koji je dr. Jovan Rašković proglasio „neoružanim ustankom srpskoga naroda“, kojemu je već bilo podijeljeno oružje. Kada je u preambulu hrvatskog Ustava uneseno da se Hrvatska temelji i na hrvatskom antifašizmu, bilo je sasvim razložno da to bude nesumnjiv antifašizam Sisačkoga odreda, prvoga takvog u Europi, a ne više antifašistički sumnjiva lička pobuna. Ali, nekima se to očito ne sviđa.