Polančec je sve znao

Zasad je još teško reći što su Državno odvjetništvo, policija, Hanfa, Ured za sprečavanje pranja novca, USKOK i Financijski inspektorat otkrili u Podravki te se još stoga ne može sa sigurnošću tvrditi kakav se krimen želi dokazati Podravkinim menadžerima, ali već sada sa stopostotnom sigurnošću možemo reći da su duboki korijeni Podravkinih problema sa zakonom u lokalnoj i nacionalnoj politici.

Poput papagaja nekoliko godina ponavljamo da je jedna tako fantastična kompanija poput Podravke žrtva najprimitivnijih političkih interesa za vladanjem i dominacijom čak i u gospodarskom životu, a što bi trebalo biti nespojivo s općim društvenim i gospodarskim sustavom za koji smo se opredijelili kad je Hrvatska izborila nezavisnost.

Naime, način na koji političari i dalje pokušavaju dominirati Podravkom kao da su vlasnici te kompanije nespojiv je s tržišnim natjecanjem kao modelom koji može osigurati brzi razvoj i dugoročno blagostanje.

Sasvim je sigurno da se samo u kompaniji u kojoj se menadžerske strukture regrutiraju po stranačkom principu moglo dogoditi da menadžer kupnju Podravkinih dionica Podravkinim novcem opravdava željom da se spriječi neprijateljsko preuzimanje Miškovića ili poduzetnih Norvežana.

Naime, samo u takvoj Podravki normalno je da se uprava uopće ne brine što će na takvu ideju reći ostali dioničari, primjerice, krupni predstavnici hrvatske industrije mirovinskih fondova, koji bi im mogli i trebali jamčiti dugoročnu stabilnost vlasničke strukture. Isto tako, samo u takvom politički unakaženom korporativnom moralu Podravke može opstati ideja da je prihvatljivo činiti nešto mimo temeljnih pravila zdravog i transparentnog upravljanja kompanijom.

K tome, to je samo površina problema.

Naime, uprava Podravke morala je nakon objavljivanja nepobitnih dokaza i tek djelomično dovršene istrage prodati neku priču o tome zašto je tajno preko SMS-a slala stotine milijuna za namiru minusa po margin callu za Podravkine dionice deponirane na Malti. Ta je priča bila zaštita od neprijateljskog preuzimanja, ali je vrlo upitno bi li Norvežani ostalim dioničarima i Koprivničancima možda bili veći prijatelji nego aktualni ministar gospodarstva (Koprivničanac) i većina članova uprave Podravke (Koprivničanci).

No, čini se da je i ta alibi priča nešto što se može održati u izopačenom korporativnom moralu Podravkine uprave, ali se čak ni u toj priči ne može održati mogućnost da je menadžment zapravo kupovao dionice za sebe. Marinac je konkretno govorio kako su štitili Podravku od preuzimanja jer bi ono značilo tisuće otkaza u Podravki, a prava je istina da su i Marinac i ostali članovi Podravke u svojim rukama imali tajni plan menadžerskog preuzimanja koji je podrazumijevao i bolno restrukturiranje.

Radničko dioničarstvo i socijalna osjetljivost u priči o menadžerskom preuzimanju bila je samo PR priča. I sad dolazimo do najbolnije istine. Da su Marinac i društvo dogovorili menadžersko preuzimanje i s tom pričom krenuli u političku javnost Koprivnice i Hrvatske, vjerojatno bi ih sasjekla i nacionalna i lokalna politika. Možda čak i mediji.

Međutim, takva javna namjera menadžerskog preuzimanja bila bi jedini pravi put. Na žalost, sada sve upućuje na to da je politika natjerala koprivničke menadžere da odu s onu stranu zakona te da zaborave kako bi transparentnost djelovanja u kapitalističkom društvenom modelu trebala biti njihov saveznik.

U svemu ovome teško je povjerovati da za sve rabote ministar gospodarstva Damir Polančec nije znao. Poznato je da je bio pitan i za manje bitne stvari nego što je menadžersko preuzimanje ili možda samo zaštita od neprijateljskog preuzimanja. Uostalom, kakav je to ministar gospodarstva kojemu bi takvo što promaknulo?