Podloga Zmagine zmage

U Sloveniji je početkom ove godine veliku raspravu izazvalo izvješće komisije Vijeća Europe koja je za tu državu, za razdoblje od 2003. do sredine 2006., ustvrdila povećavanje ksenofobije, rasizma i kršenja ljudskih prava manjinskih skupina. Slovenski su mediji to izvješće tada nazvali "dosad najhladnijim tušem" za slovenske vlasti na području ljudskih prava jer se, uz porast ksenofobije i rasizma, upozorava na mlako reagiranje mjerodavnih tijela na te pojave. Komisija je usto upozorila na porast netolerantnog i ksenofobičnog diskursa slovenskih političara, te je predložila ukidanje javnog financiranja političkih stranaka koje podupiru takve stavove. Naravno, od toga nema ništa.

Najčešće su žrtve ovakve situacije Romi, azilanti te pripadnici naroda s prostora bivše Jugoslavije, koji čine desetinu slovenskog stanovništva, a država nije osigurala mehanizme kojima bi se očuvali njihovi nacionalni identiteti. Štoviše, slovenska država bez pardona raseljuje romske obitelji unatoč protestima EU, odbija organizirati konferenciju o Romima kao predsjedateljica EU u prvoj polovici iduće godine...

Kad se sve to uzme u obzir, slovenski ultranacionalist Zmago Jelinčič baš i ne može biti tako veliko iznenađenje prvog kruga tamošnjih predsjedničkih izbora, kako to sad neki tumače, makar sad dobio dvostruko više glasova u odnosu na prijašnje izbore. Njegova se kampanja temeljila na skepticizmu prema EU i nacionalističkoj retorici prema susjednim državama, ponajprije prema Hrvatskoj i Hrvatima, i na tome je dobio dvadeset posto glasova, ili glas svakog petog Slovenca!

Groteskni Jelinčič turobna je višegodišnja pojava na slovenskoj političkoj sceni. On je tip čovjeka i političara koji nema problema ni s kakvim političkim stavom, ni s kakvom opcijom, lijevom ili desnom. On će se uvijek prikloniti onoj opciji, onome trendu u slovenskoj javnosti koji njemu i njegovoj stranci može osigurati preživljavanje u slovenskom parlamentu, a time i državne dotacije. No, on je i zahvalan objekt s kojim se sve može dogovoriti, naravno uz određenu cijenu, pa nekim drugim političkim snagama u Sloveniji služi kao probni balon za neke ideje i projekte. Zato će se jednom obrušiti na Rome, drugi put na Hrvate...

Jelinčič bi trebao biti sporedna figura, trebalo bi ga ignorirati kao što je hrvatski premijer Ivo Sanader ljetos sasvim ignorirao njegova provokativna pitanja na Bledu. Ali hrvatska politika nikako ne može ignorirati tako drastičan porast nesnošljivosti Slovenaca prema Hrvatima, zbog koje je i Jelinčič ovako profitirao. No, to bi još više trebalo zabrinuti slovensku političku i društvenu elitu jer, htjeli ili ne htjeli, Slovenci i Hrvati upućeni su jedni na druge.