Podivljala trava SDP-a

Ničim izazvan, Ivo Jelušić u jednom je intervjuu uoči prvog kruga izbora za predsjednika zagrebačkog SDP-a otkrio komičnu samospoznaju. Bio je, kaže, samo travka ispod krošnje svemoćnog hrasta Milana Bandića. Lelujao je tako godinama na povjetarcima i olujama Bandićevih raspoloženja, nevin, nemoćan i neupućen, teškom se mukom boreći da negdje pusti vlastito korijenje i postane barem grmić. I čim se hrast počeo sušiti, zbog podrezanog mu korijenja, Jelušić se sklonio pod drugo drvo. Ne zna se još hoće li za nekoliko godina, ako potraje toliko, u nekoj novoj ispovijedi Milanovića usporediti s nekom listopadnom ili zimzelenom vrstom, ali zasad mu je svaki hlad dobar.

Podrška koju je dobio od šefa stranke i niza onih koji su smatrali da mu je treba dati, bilo zato što doista vjeruju da je uvijek radio za SDP, a nikada za sebe i Bandića, bilo zato što misle da je pametno podržati onoga koga šef podržava, otjelovila se u respektabilnom iako za pobjedu u prvom krugu nedovoljnom broju glasova. Jelušić, naime, samo osam posto zaostaje iza Davora Bernardića, izraslog na travnjaku Foruma mladih SDP-a, organizacije koja je već pokazala svoju rastuću snagu kada se glasalo za Zorana Milanovića. Bernardićev prošlotjedni rezultat u prvom krugu iznenađenje je za one koji su na njegovu predstavljanju u zagrebačkom Movie pubu prečuli brojku, koju je iznio predstavnik Foruma mladih, o najmanje osamsto do tisuću glasova koje su spremni dati predsjedniku svog foruma i koji bi mogli presuditi i u drugom krugu.

I dok se Jelušić nada da će predsjednik stranke, koji je u vrijeme prvog izbornog kruga bio u Kini, pojačati svoj angažman i donijeti mu pobjedu, pokazujući tako da je i dalje u posve ovisnoj i podložnoj poziciji, Milanoviću se može učiniti da se i ne mora puno truditi. Za njega ovo na prvi pogled može izgledati kao win-win situacija. Riješio se glavnog problema, Željke Antunović, čija mu je ambicija da se nakon pobjede u zagrebačkom SDP-u okuša i kao kandidatkinja za gradonačelnicu od početka bila posve neprihvatljiva i nepodnošljiva, pa može izgledati da mu je svejedno hoće li na kraju dobiti Jelušića ili Bernardića.

Jelušić nema gradonačelničkih ambicija i svjestan je da je to ujedno i cijena za podršku koju dobiva te, pobijedi li sutra, nije smetnja za lansiranje Borisa Šprema, Miranda Mrsića ili nekog trećeg za mjesto SDP-ova kandidata za gradonačelnika. S Jelušićevom pobjedom Milanovićev utjecaj na zagrebačku organizaciju je potpun i neupitan, s njim Milanović dobiva vlat trave koja mu neće praviti nikakve probleme kao što ih nije pravio ni Bandiću.

S Bernardićevom pobjedom Milanoviću nije tako jednostavno. S njim Milanović dobiva cijelu livadu u kojoj se krije i dosta vrlo ambicioznih travki, koje očekuju da budu namirene. Bernardić je zasad svjestan svoje mladosti i političkog neiskustva, što je u svakom slučaju pohvalno, ali ne bi bio prvi kojeg je ponio uspjeh i čije ambicije  narastu nakon pobjede, osobito ako osjeti da iza sebe ima snagu koja se ne svodi samo na podršku jednog čovjeka. Mladi SDP-a su i nakon Milanovićeve pobjede imali svoje zahtjeve, neki od njih su pokazali i gramzivost videći u politici mogućnost trajnog uhljebljenja i nezadovoljni su što im Milanović nije ispunio očekivanja.

Donesu li sutra pobjedu Bernardiću, prebacit će lako svoje ambicije na njega, a njihova će snaga i utjecaj u stranci dodatno povećati njihove apetite. Milanović više ne može računati na svoj nekadašnji autoritet među njima. Da može, oni bi već u prvom krugu glasali za “njegova” Jelušića umjesto za “svog” Bernardića. Očito, poklike “Zoki, Zoki!” vrlo je lako zamijeniti nekim drugim imenom. Uostalom, ne bi on bio prvo političko “drvo” koje je ushanulo pod podivljalom travom.