Ples Vlade s milijarderima

Prije četrdeset, pedeset godina u Imotskom polju, a i brdima, nije bilo neobrađene njive. Proizvodili su se najviše grožđe i duhan i prodavali državi te se uglavnom od toga živjelo. Za svoje potrebe uzgajalo se voće, povrće, pšenica, kukuruz i nešto stoke. Unatoč tome, bio je to siromašan kraj iz kojega se od početka šezdesetih masovno išlo raditi u Njemačku, premda se moglo živjeti i bez Njemačke. Imotskoga je polja danas neobrađeno oko 70 posto, kombinata koji su otkupljivali poljodjelske proizvode više nema, ono malo tvornica prestalo je raditi, pa ima ljudi na rubu potpunoga siromaštva, a stanovništva je upola manje nego prije pola stoljeća. Ono što se na imotskim njivama (iznimno plodnim i kvalitetnim!) može proizvoditi potrebno je i Imoćanima i cijeloj Hrvatskoj, tako je u cijeloj Dalmatinskoj zagori, Lici..., a i u cijeloj zemlji. A zašto se ne proizvodi? Zato što nema države!

Njezini lopovi koji su uzeli vlast čim je država stvorena rekli su – u Hrvatskoj se gotovo ništa ne isplati proizvoditi pa je najbolje uvoziti. Imamo zemlju koja bi mogla prehranjivati 25 milijuna ljudi, a milijarde trošimo za uvoz hrane! Imamo more, mogli smo ga imati još 25.000 četvornih kilometara da ZERP kao Pavelić nismo ustupili Talijanima, a uvozimo ribu! Imamo tradiciju brodogradnje doslovno od stoljeća sedmoga, ali brodogradnju ukidamo. Imamo najzdravije šume u Europi, a, premda kažu da u drvoprerađivačkoj industriji “ima pomaka”, trupce uglavnom izvozimo. Upoznao sam prije desetak godina kod Križevaca jednog proizvođača parketa koji je, počevši na ledini, odlično radio i više od 80 posto proizvoda izvozio, ali je i njemu država nabijala cijene sirovina kako bi ih mogla jeftinije prodavati propadajućim mastodontima. Tvornice koje su se mogle održati, proizvodnje u kojima smo se bili afirmirali, obrti... sve je to draga naša država uništila, kao što se odrekla i onoga bez čega nema financiranja proizvodnje – banaka, koje u Hrvatskoj služe samo za lihvarenje.

Umjesto, dakle, da se oslanjamo na svoja prirodna bogatstva (zemlju, šume, more...), umjesto da se oslanjamo na neke tradicije, umjesto da odlučno spriječimo uvoz onoga što sami možemo proizvoditi – u što se uzdamo? U svjetske biznismene koje “hapsimo” po svijetu i “privodimo” u Zagreb i u Europsku uniju. Čitam kako su ti milijarderi spremni ulagati u energetske i infrastrukturne projekte te su zainteresirani za koncesije na autoceste pa se pitam je li to zapošljavanje, je li to ulaganje u Hrvatsku, jesu li to tvornice, je li to proizvodnja, je li to prerađivačka ili kakva druga industrija koja slijedi neke hrvatske resurse ili je to paradni ples jedne provincijalne Vlade i milijarde dolara teških poslovnih moćnika koji bi sve siromašnijem građanstvu trebao pokazati kako smo svijetu jako važni. Ili ta Europska unija! Kad ministar Jandroković i državni tajnik Plenković mašu tržištem EU od 500 milijuna potrošača, oni su varalice nad varalicama. Što će nama 500 milijuna potrošača kad nam je Europa, primjerice, ograničila proizvodnju mlijeka na polovicu potreba Hrvatske, pa nemamo ni dva i pol milijuna potrošača, a slično je s još nekim proizvodima.

Dok se Hrvatska ne počne vraćati sebi, svojim prirodnim bogatstvima, tradiciji i talentima, njezina će vlast stalno živjeti od mitova. Europska unija odavno je mit, premda su nas njezine najmoćnije zemlje najviše osiromašile pokupovavši nam sve banke i najjače strateške državne tvrtke i premda izvozom svoga otpada uništavaju neke hrvatske proizvodnje na isti način na koji to čine u afričkim zemljama. U mitove pretvaramo i svjetske milijardere koje svako malo najavljujemo kao spasitelje, a pokadšto nam kao mit posluži i silan novac dijaspore koji bi mogao “preporoditi” hrvatsko gospodarstvo. Tako se sve više otuđujemo od svoje zemlje, svojih bogatstava i mogućnosti, svoga novca kojim sve više raspolaže i upravlja stranac i od nacionalne supstance koju sve više i sve dublje nagriza sve veći dug.