Penzići, zube o klin!

Što se u Hrvatskoj može kupiti za 261,67 kuna? Vrlo malo, gotovo ništa. Jedna dopola puna vrećica iz jeftinijeg trgovačkog lanca. Može se, eventualno, platiti račun za grijanje ili struju, vodu i telefon. S tim iznosom, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, preživljava mjesec više od 67.000 hrvatskih umirovljenika.

A za 745 kuna? S toliko, naime, za preživljavanje raspolaže oko 102.000 penzionera. Za jeftinu hrane koja bi dostajala za gotovo cijeli mjesec. Pod uvjetom da se meso, u svakom obliku, zaboravi.

Doduše, za taj se iznos mogu podmiriti mjesečne režije i zube objesiti o klin. Bilo bi zgodno povjerovati da su ova dva iznosa dovoljna Vladi da podrži zakon koji bi umirovljenicima olakšao život barem na Božić.

U vrijeme kada sa svih strana vrište pečene purice, orehnjače, makovnjače, mirisni medenjaci. Umirovljenici ne traže tvornice i brodogradilišta, ne traže hotelska poduzeća.

Oni traže tek da se 200 milijuna kuna iz fondova Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje transferira na njihove račune u obliku božićnice: uplate od 150 do 400 kuna! Ništa više. A tih 400 kuna, za dobar dio onih 67.000 umirovljenika s početka priče, to je iznos veći od mirovine koja im svakoga mjeseca sjeda na račune. Ali, očito je, za to nitko ne mari.

Sad se vodi bitka s proračunom, nema vremena za umirovljeničke jadikovke. A onda će, kao preko noći, stići prosinac. Od silnih banketa i božićnih domjenaka opet se neće stići razgovarati o božićnicama.

Osim toga, ne bi bilo u redu: dok kanapeići urešeni listićem kadulje i vlasca i ostale perverzije s daškom dekadencije sa švedskih stolova nestaju kao nošeni jakim sjevercem, razmišljati o nekim tamo starcima koji bi, eto, jednom u godini omastili brk pečenim picekom i zasladili se orehnjačom. Možda čak nazdravili mirogojčekom. Ne, to ne bi imalo smisla. Kanapeići bi mogli teško pasti na želudac.

Sve ovo ne ide samo na račun vladajućih. Ide to i na račun oporbe. I oni će omastiti brk na domjencima, a kada se umirovljenici budu borili za božićnice, oni teško da će podići glas. Kao da među umirovljenicima nema njihovih prijatelja, znanaca, susjeda, roditelja...

Doduše, suflira mi prijateljica, možda ideja o isplati božićnice i nije najbolja. Mogli bi meso poželjeti u siječnju. Kao da su ga zaslužili.

Oni misle da imaju pravo jednom tjedno pojesti šniclu samo zato što su u nekoj tvornici, koja je za šaku kuna dospjela u ruke tajkuna, radili 35 ili 40 godina. Ma molim vas!

Da im se jednom popusti, gdje bi im bio kraj? Mogli bi poželjeti i udjele u tvornicama koje su gradili samodoprinosima.

Kao što rekoh, tvornice su u rukama tajkuna. Dragi penzići, zube o klin!