Partijci nisu vidjeli Hrvatsku izvan Jugoslavije, ali su svejedno odlikovani

Red hrvatskog pletera dodjeljuje se hrvatskim i stranim državljanima za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.

Od Stipe Mesića to su odličje primili Dušan Bilandžić, Branko Caratan, Dragutin Dimitrović, Anđelko Runjić, a posmrtno Ivo Latin, Antun Milović i Celestin Sardelić. Caratan, tada član Predsjedništva CK SKH, hvali se kako su oni odluku o višestranačju donijeli “puno prije nego što je pao Berlinski zid i nego se slomila istočna Europa”.

I tako on i Mesić s partijskim drugovima farbaju povijest. Ispada da su hrvatski komunisti bili lučonoše demokracije i hrvatske neovisnosti.

No trebali bi se zapitati zašto je Jugoslavija, s Hrvatskom u njoj, nakon SSSR-a i Albanije bila vodeća po broju političkih zatvorenika, zašto su hrvatske emigrante još 1989. ubijali po inozemstvu, zašto je milicija oduzimala hrvatske zastave sa “šahovnicom” svima koji su išli na predizborne skupove prije prvog kruga izbora u proljeće 1990... Sve je to znala hrvatska partija. I do zadnjeg trenutka čekala što će biti. Istina, bilo je previranja u hrvatskoj partiji nakon dugogodišnje “hrvatske šutnje”, između dogmata i liberala, starih i mladih.

Ali previranja su bila izazvana događajima koje više nitko nije mogao zaustaviti. Tako je mađarski parlament uvođenje višestranačja ozakonio već 11. siječnja 1989., Gorbačovljeva “perestrojka” počela je rastakati SSSR, u Rumunjskoj je izbila krvava revolucija, a 9. studenoga 1989. počelo je rušenje Berlinskog zida. Znači, mjesec dana prije partijske odluke o višestranačju, a ne kako to prodaje Caratan. Pritisak na partijce bilo je i osnivanje novih stranaka.

Vrhunac zbivanja zbio se u jesen 1989., prvo u listopadu, kad je 70.000 građana u organizaciji HSLS-a potpisalo peticiju za povratak spomenika bana Jelačića na zagrebački središnji trg, a onda “revolucijom svijeća” 10. prosinca, kad je 12 političkih stranaka i opozicijskih skupina tražilo raspisivanje slobodnih izbora uz zapaljene svijeće na tadašnjem Trgu Republike.

Tek je tog dana “proradila” i hrvatska partija, kad su reformisti pučem slomili dogmate. Hrvatske partijce hvatala je i nelagoda jer su se bojali, ako izgube izbore, da ih čeka pogrom zbog uništenja NDH, za Bleiburg, za udar na “Hrvatsko proljeće”, za polustoljetno vladanje Hrvatskom... Sve to zna i Bilandžić koji je danas sve odšutio, a o svemu pisao u knjizi “Hrvatska moderna povijest”. I ondje zaključio da je podjela “u građanskom ratu 1941-45. još bila nepreboljena rana, koja je dijelila hrvatski korpus i prijetila revanšizmom sve do ubijanja političkih protivnika”.

Ti isti partijci ispovijedali su se Darku Hudelistu odmah nakon odlaska s vlasti, što je on zabilježio u knjizi “Banket u Hrvatskoj”. Iz nje se vidi kako je tadašnje hrvatsko vodstvo i unutar sebe bilo posve razjedinjeno, o čemu oni također danas svi šute.

U jesen 1989. veliki je raskol bio između partijskog vrha i čelnika državnog aparata koje je postavila partija. Tadašnji nominalni šef države Latin, Sabora Runjić i vlade Milović tužili su se na partijski vrh kako ih ne informira o tome što partija sprema.

Ovi su im pak odgovarali da se ne snalaze u političkim okolnostima, da su nesposobni i nepopularni, da nisu u stanju napraviti ništa korisno osim neizmjerne štete... Vrhunac njihova sukoba dogodio se u proljeće 1990., kad je Latin prihvatio suorganiziranje srpskog huškačkog mitinga na Petrovoj gori. Partijski vrh uhvatio se za glavu.

I to sve pred izbore. Mogli su oni objašnjavati ovo ili ono, ali Latin je time samo još više pomogao HDZ-u. Runjić se pak Hudelistu hvalio da je on bio odani član ne samo SK Hrvatske nego naravno i SK Jugoslavije. Kao i velika većina njih koji nisu vidjeli Hrvatsku izvan Jugoslavije, do srbijanske agresije. Ali su svejedno odlikovani na Dan neovisnosti RH! Apsurdno!