Papin 'duboko sam posramljen'

Bilo bi i više nego pojednostavnjeno reći da će pohod Benedikta XVI. SAD-u ostati zapamćen po njegovim opetovanim osudama pedofilskoga skandala koji je u toj zemlji izbio 2002. godine, a čije posljedice tamošnja, ali i sveopća Crkva, i dalje snažno osjeća, no čini se da će njegov, još u zrakoplovu izgovoren  "duboko sam posramljen"  ipak ostati najdojmljivijom porukom s toga puta.

Dok ovo pišem papin pohod još nije završio i još će biti važnih susreta pa stoga i dodatnih elemenata za analize i komentare, no već i ono što smo do sada čuli i vidjeli daje nam dovoljno razloga zaključiti kako je Benedikti XVI. učinio ohrabrujući korak. I sam izbor putovanja u najutjecajniju svjetsku zemlju koja ima svoje unutarnje probleme, posebice s useljenicima, i u zemlju koja ima svojih teških zabluda kada je u pitanju svjetski mir i zagađivanje okoliša, ali koja ima svoje velike zasluge u razvoju demokracije i multikulturalnosti, bio je hrabar izbor.

Hrabrost da se upozori na probleme u pitanju useljeničke politike ili pak u pravcu potpisivanja protokola iz Kyota, odnosno da se upozori na zamke demokracije u kojoj se sve više gube vrednote te se donose protuprirodni zakoni, bila bi jalova kada papa tu istu hrabrost ne bi pokazao prema očitim i skandaloznim problemima u vlastitoj zajednici. A on je to učinio više puta i nedvosmisleno. Novinarima je govorio da mu je "teško shvatiti kako je moguće da su neki svećenici mogli toliko pogriješiti u svojem poslanju", biskupima o "teško nemoralnom" vladanju pojedinih svećenika koji su na taj način "izdali svoje svećeničke dužnosti i zadaće", a pred narodom u Washingtonu rekao je kako nijedna njegova riječ "ne može opisati bol i štetu prouzročenu tom zloporabom" te da je važno "da se onima koji su trpjeli zajamči prikladna pastoralna skrb".

U tim izjavama valja primijetiti nijansu koja u, katkad odviše hermetičnome crkvenom govoru, također ohrabruje. Prvo, teško se od ikojega pape moglo čuti "duboko sam posramljen", a zatim, Benedikt XVI. dvaput je najprije spomenuo žrtve, a tek onda štetu nanesenu Crkvi. I to je ohrabrujući znak, kao što je i nenajavljeni, a očito planirani, susret sa žrtvama pedofilskog skandala. Sve ostalo što je papa potom govorio, uključujući govor pred Općom skupštinom UN-a, što je bio drugi važni cilj njegova pohoda, u svjetlu hrabroga suočavanja s teškim grijehom pedofilije u vlastitoj zajednici, dobiva novu dimenziju. Već se sada može reći kako je time Benedikt XVI., kao i njegov prethodnik Ivan Pavao II., nastavio otvarati novu stranicu nade. To je, uostalom, i bio moto njegova puta: "Krist naša nada".