Ovidijevske prijevare uz pokolj veprova

Prije dva tisućljeća stanoviti je Ovidije, vjerujući da opisuje niz pretvorbi (metamorfoza) od postanka svijeta do njegova vremena, rabi i obrazac koji naziva pia fraus (prijevarom iz dobrih nakana). Sukladno pjesnikovoj intenciji, formula se je održala sve do danas (uz epohalno obvezatno ideologiziranje, doduše). Najbolje to pokazuju posljednja domaća zbivanja.

Najprije se virovitička vlast (foto-dokumentirano) željela pohvaliti uglednim lovačkim gostima, a potom su počeli i problemi. Jedan je od rečenih gostiju bio naime bjegunac (pobjegavši s mjesta na kojemu je bio interniran), njegov je pak lovački sudrug bio ministar unutarnjih poslova (kojega neprestance pogrešno tituliraju ministrom policije).
Da bi se nekako zaštitilo uglednike (čiji je lov postao općepoznatim) koristi se pia fraus, podgrijana na virovitički način.

Ovidijeva reinkarnacija u hrvatskoj kulturi Anđelko Ribić živi, doduše, u provinciji poput slavnoga predšasnika, no tu sličnost jamačno završava. Ribić naprosto laže, a “učinio je to u dobroj namjeri, htio je zaštititi generala i ministra Kirina”, kako reče lokalni gradonačelnik Kožnjak. Markačev odvjetnik Mikuličić – začuđujuće i dalje predsjednik Hrvatskoga pravnog centra, ugledne nevladine organizacije – govori, praveći se nevješt, čak o manipuliranju fotografijama, povezujući tu manipulaciju s pitanjem jesu li Amerikanci doista dospjeli na Mjesec – ni više ni manje.

No, dok odvjetnika, možda, “pokriva” profesionalni kodeks, jadni je Ribić ostao sam s lažima kojima, gradonačelniku nasuprot, zapravo štiti počinitelje kaznenoga djela – i njihove pomagače (da se o svjesnome obmanjivanju javnosti i ne govori). Nije, dakako, pristojno (a kamoli pošteno) svesti sve na lokalne funkcionare; u igri je, osim njih i (bivšega) ministra, i HDZ-ov saborski čvrstorukaš Đakić (kojega više i ne spominju – u strahu valjda). Premijer je, i opet, odlučio zrelo promisliti prije no što povuče (pogrešan) potez (jer Kirina je, odmah dakako, trebalo naprosto smijeniti – i to bi bila tek simbolička, premda važna, gesta).

Mediji su, uobičajeno, plutali površinom, uz gdjekoji sentimentalistički dodatak – poput tugovanja “Nove” nad zlehudom sudbinom “generala koji u Haag putuje bez odvjetnika i u ekonomskoj klasi” (o tomu tko plaća kartu nije bilo riječi). To što svakoga dana (pravosudna) policija prevozi desetke osumnjičenika i optuženika (pretežito za mnogo lakša djela) u starim i neudobnim automobilima, bezizuzetno bez odvjetničke pratnje, novinarki-humanitarki, dakako, ne smeta.

A, u osnovi, baš se o tomu radi – o optuženiku za najteže povrede međunarodnoga humanitarnog prava koji je napustio kućni pritvor, tj. pobjegao u lov na Bilogori gdje je, po snijegu, trebalo marširati kilometrima, iako je Markaču privilegij (a ne pravo) kućnoga pritvora omogućena dijelom i zbog tvrdnje o narušenome zdravlju.

Oni koji su 22. XII. krenuli u pokolj veprova mogli su to – u punoj simbolici – učiniti u čast Dana JNA; vjerojatno bi se, ipak, drukčije ponašali da im je palo na pamet kako je to i datum donošenja Ustava (koji se nikada ne spominje jer je nepoznat netko najviši domaći pravni dokument proglasio “božićnim ustavom” – uvjeren valjda je da je baš 1990. Božić bio malkice uranio – a svi to i dalje glupo-poslušno ponavljaju).