Optužba na krilima javnosti

Tužiteljstvo je očito uložilo silan trud i sve svoje potencijale u slučaj Brajša pa je njihova šokiranost oslobađajućom presudom i razumljiva. Za pohvalu je takva angažiranost, to više što je to bilo sukladno očekivanjima dijela javnosti, bez obzira na to što je “sprečavanje dokazivanja” među najlakšim kaznenim djelima. Za neke je suđenje Jeleni Brajši trebalo biti rutina, samo je bilo pitanje koliko će “odguliti”, iako je bila moguća najviše “novčana kazna ili do godinu dana zatvora”!.

U takvoj atmosferi, zanemarujući očekivanja javnosti, lani je sutkinja Sanja Mazalin oslobodila J. Brajšu, a sada su sutkinje Županijskog suda u Zagrebu, Lepa Singer, Sonja Brešković Balent i Tatjana Ivošević Turk, potvrdile tu presudu. Uz obrazloženje kako to nije kazneno djelo, sutkinje su pljusku opalile tužiteljstvu, ali i javnosti! Državni sud nije ni Božji ni sud javnosti pa (ne)moralnost Brajšinih postupaka sutkinje nisu ispitivale, već samo to je li spriječila dokazivanje u postupku pred sudom.

Držanje predmeta u polici radnoga stola nije skrivanje. Čak i da je uništila dnevnik prije pokrenuta postupka, to ne bi bilo “sprečavanje dokazivanja”.

A kad je dnevnik pronađen, bila je sumnjičena zbog drugih stvari, pa se tada imala pravo braniti kako hoće. Konačno, da je drukčije tumačenje ispravno, tužilaštvo bi našlo načina kako da za “sprečavanje dokazivanja” progoni sve one koji prije pretraživanja ne predaju drogu, oružje...

Što se “nesaslušavanja svjedoka” tiče, sutkinja S. Mazalin saslušala ih je šest, a odbijena su po tri nebitna svjedoka optužbe i obrane dok je bespredmetno čitanje dnevnika predložila zapravo obrana. Jer, to je kao da autolimara optužujemo što nam nije pregledao motor pa sucu nudimo da se uvjeri kako nam je motor uistinu u kvaru.