Oprezno sa zabranama čak 
i kod svastike

Jedna od vrućih tema u hrvatskoj javnosti ovih dana bila je i ona o tome u kojim bi kontekstima isticanje kukastog križa trebalo biti kažnjivo, a u kojima pak ne. Najavljeni Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim se pokušava obračunati s isticanjem simbola nacističkog i inih totalitarnih režima i o čijem je prijedlogu pisao Večernji list, umjesto u nasušno potreban zakon, lako bi se mogao prometnuti u tragikomični promašaj ako se makar i u najmanjem detalju promaši u definiciji pojedinih prekršajnih djela.

Zasad je poznato da će se precizno razlikovati isticanje simbola od njihova veličanja. Na oprez nas u prvom redu navodi nedavni skandal sa satiričkom fotomontažom Nikše Klečaka.

Pa ako se slična logika ubuduće ne bude nastojala izbjeći, valja se zapitati neće li uskoro postati opasno, primjerice, javno izlagati reprodukcija radova Johna Heartfielda, njemačkog umjetnika koji je zbog kritičkih i satiričkih fotomontaža morao bježati iz Trećeg Reicha i koji je u jednom od radova smjestio Isusa na kukasti križ, uspoređujući taj prizor sa srednjovjekovnim rastezanjem na kotaču?

Što je pak s ilustracijama u novinama, knjigama, na plakatima, koji šalju upravo suprotnu poruku od veličanja problematičnog sadržaja ili samo informiraju? Mnogi će se sjetiti i nerazumijevanja s kojim se u 80-ima suočavala slovenska novovalna umjetnička skupina Laibach, koja je fašističko-totalitarnim izgledom i nastupom zapravo odašiljala snažnu antitotalitarnu poruku.

Konačno, i Charlie Chaplin se u kultnom “Velikom diktatoru” poslužio satirom. Provokacija je vrlo snažno sredstvo, bez kojega umjetnost, novinarstvo i aktivizam često gube smisao, pa zakon mora znati ispravno tretirati i takve slučajeve.