Odlučivati treba politika, a ne struka

Politika je kao narodna pjesma: ima neke temeljne pretpostavke o vlastitoj svrsi i neke stalne formule kojima se služi. Baš kao i narodna pjesma, i politika se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o mentalitetu i tradiciji; zato je hrvatska politika različita od svake druge.

Njezina je načelna pretpostavka ova: cilj je političara postići maksimum moći uz minimum odgovornosti. Najčešća stilska formula u skladu je s tim, pa glasi: Neka to riješi struka.

Tako je onda kad se radi o pravu, ekonomiji, urbanizmu, zdravstvu, čak i onda kad su u pitanju sasvim rutinske komunalne odluke poput, uzmimo, naplate parkiranja: uvijek se političari pozivaju na struku. Kad nisu kadri donijeti odluku, ili kad ne žele da se znade kako su je upravo oni donijeli, oni zapjevaju: to će riješiti struka.

A rješava li doista? Dakako da ne rješava. Jer, struka – koja god bila – može samo navesti činjenice i opisati stanje, ali odluke ona ne donosi. U svakoj struci postoje pametni i glupi ljudi, pošteni i nepošteni, i to na svim razinama hijerarhije, od vrha do dna. A to znači da ćemo od struke dobivati i vrlo različita mišljenja o istoj stvari.

Utoliko više što u svakoj struci postoje razne škole i teorije, koje su u neprestanom sukobu, što je za struku dobro, ali je nepogodno da postane temelj za donošenje bilo kakvih praktičnih odluka. Zato prebacivanje odgovornosti na struku rješava političareve probleme, jer ga oslobađa odgovornosti, ali povećava probleme građana, jer se poteškoće gomilaju. Uzmimo samo za primjer pravopis, o kojem se u posljednje vrijeme – opet jednom – živahno diskutira.

Povod je toj diskusiji peticija velike skupine nastavnika hrvatskoga jezika, koji od Ministarstva prosvjete traže da napokon propiše jedan pravopis za sve škole, kako ne bismo zbunjivali djecu umjesto da ih učimo.

Do sada je, naime, Ministarstvo svagda posezalo za čarobnom formulom, pa govorilo da će to riješiti struka. Pa, je li riješila? Naravno da nije, jer ona to i ne može riješiti. Imamo u ponudi nekoliko pravopisa, njihovi izdavači lobiraju sve u šesnaest, a rezultat je taj da u istoj školi jedni uče da se piše pogreška, drugi da se piše pogrješka, a tko pri tome griješi, to ostaje da se vidi.

A sve to zato što političari neće da prihvate teret odluke. Razlike među postojećim pravopisima manje su od pet posto. A ipak, ni za tako zanemariv postotak političari ne žele preuzeti odgovornost, nego ih nastavnici moraju peticijama poticati da to učine.

Ali, to zapravo i nije loš znak. Ako država neće da bude država – to jest ako ne želi donositi odluke – onda će je građani natjerati na to, jer sad su shvatili da mogu. Političare, doista, treba prisiliti da promijene i temeljne pretpostavke svojega guslanja i njegova stilska obilježja. Pa da im načelno polazište bude služenje javnosti, a da umjesto formule “To će riješiti struka” prijeđu na slogan “To ćemo riješiti mi.”