Odlazi vunderkind iz bečke škole

Pojest ću svoju trenersku diplomu bude li Prosinečki igrač, ustvrdio je davno Ćiro Blažević kad je iz Dinama put Crvene zvezde morao otići Robert Prosinečki. Ćiro je gadno pogriješio, ali je mudro priznao pogrešku i pozvao Roberta Prosinečkog u reprezentaciju. Tko radi, taj i griješi te preuzima rizik. U Dinamu su preuzeli rizik, vrsnog nogometaša pretvorili su u "slučaj" koji puni domaće i strane novinske stupce.
Slično što se nekad događalo Prosinečkom, događa se danas Niki Kranjčaru. Mora otići  stavljen je na transfer listu i traži novi klub. Dečko iz bečke škole i nogometni vunderkind ili, kako su ga neki nazvali, mina u svlačionici!
Teza o Niki kao bad boyu neuvjerljiva je. Pogotovo kad svatko onaj tko u sredini te sintagme umeće pridjev blue stoji na Nikinoj strani. Uprava kluba svjesno ignorira vox populi, povremeno baci bombu o njegovim nekulturnim ispadima i/li vrijeđanju trenera ili svetih maksimirskih čelnika. A svaki kontakt s njim je na visokoj, uljuđenoj razini, kulturan i pristojan, narod to vidi i zna. Sugerirat će to i njegov "pedigre". Doduše, mali će tek u kolovozu ove godine navršiti 21 godinu. Niko je drugo dijete u obitelji Kranjčar, rođen je 1984. godine u Zagrebu, ima tri godine stariju sestru Lanu. O njegovom tati valjda se sve zna: Zlatko Cico Kranjčar obilježio je hrvatski nogomet, osvojio je 1982. ono znamenito prvenstvo bivše države pod dirigentskom Ćirinom palicom, bio je jedan od najboljih igrača plavih u povijesti. Supruga Elvira rodila je Niku dvije godine nakon toga trijumfa, a onda se Niko, kad mu je bila godina dana, preselio s cijelom obitelji u Beč.

Odličan matematičar
 I dok je tata igrao u bečkom Rapidu, često bi i Niko gledao "starog" na treninzima. Pa se zarazio. Sve mu je ljepše bilo na tatinim trenizima, lopta mu je postala opsesija. Zato nimalo ne začuđuje što je sa šest godina počeo trenirati nogomet, tata ga je upisao u nogometnu školu Rapida. Tu je dobio poduku iz elemenata nogometne igre, zapalio se do kraja. Nogomet mu je postao život. Iskazao se i u drugim životnim sferama. U Beču je njegova sestra Lana pohađala američki vrtić, roditelji su tamo upisali i Niku. A onda i u američku osnovnu školu u Beču. Bio je odličan, a onda se obitelj 93. godine vratila u Hrvatsku. Lana je završila osnovnu školu u Beču, a Niko u Zagrebu. Za njega promjena nije bila problem  dokazao je to i poslije u srednoj školi. Ne u školi na kakvu većina pomisli  nogometaši, naime, često idu u srednju školu koju će lako završiti uz silne treninge i putovanja. Niko je kao i starija mu sestra, išao u srednju matematičku, XV. gimnaziju na Jordanovcu. I završio je s odličnim. Igrati je nastavio u Dinamu. Svi treneri koji su radili s njim proglasili su ga vunderkindom. Uostalom, prošao je sve kategorije u Dinamu i bio u svim hrvatskim nogometnim reprezentacijama. Zbog velika talenta uvijek su ga uzimali treneri starijih godišta. I s njima se nosio više nego ravnopravno. Pa i ne iznenađuje što je sa 17 godina postao igrač prve momčadi Dinama. Ubrzo je postao i najmlađi kapetan plavih u povijesti. Tata Cico nikad nije mu bio trener, sve dok nije postao izbornik reprezentacije, dok ga nije pozvao pod državni nogometni stijeg, riskirajući da se to shvati kao nepotizam.

Ništa od tračeva
Danas bivši vunderkind Niko nema portfelja u klubu u kojem su briljirali i on i njegov otac. U Maksmiru trenira s ostalim otpisanim igračima, čeka najbolju ponudu za odlazak. Dinamo ga više ne želi (i mnogi drugi su mu okrenuli leđa), ni oni koji su ga (prerarno?) dizali u zvijezde. Dinamo je protekle polusezone igrao slabo, rezultati su bili očajni. Uprava je igračima "skresala" ugovore. Niko to nije prihvatio pozivajući se na to da ne mogu igrači biti jedini krivci za neuspjeh. Pogotovo ne u klubu koji je u toj prozvanoj sezoni promijenio četiri trenera. Slaba kapetanova polusezona neuvjerljiv je alibi čelništva, i zato mora otići iz kluba i purgeraja kojim se toliko ponosi. I kao takvog, čak i Hajduk bi ga rado prigrlio. I nitko Hajduk Niki ne bi zamjerio. Danas Niko više ne živi s roditeljima. Dobro, nije daleko otišao, stan dva kata niže u istoj zgradi teško se može smatrati pravim odvajanjem. Skokne na ručak k mami, pogotovo ako je omiljena mu tjestenina na jelovniku. Živi sa sestrom. Nije osoba zahvalna za tračerske rubrike, ponašanjem ne daje štofa gladušima senzacija izvan terena, ne ruži i nema slavne ljubavnice. Film iz videoteke ili odlazak u kino najčešća su zabava, s obitelji ode u kazalište...  Dečko s bečkim manirima i školom sad prisilno živi zagrebački sramotni pakao. Pa i oni koji su govorili da je bolji od Bobana i Prosinečkog i kleli se da mali zna nogomet poslije su ga pribijali na križ i zaboravili na njegovo nogometno znanje. Istina je negdje između. Nije bolji od spomenute dvojice, no najbolja mu vremena nakon dvadesete tek dolaze. I, ne dopusti li da ga ove zagrebačke jeftine igre pokolebaju, očekivati je da će ubrzo netko morati sažvakati svoju "diplomu". Ili barem priznati pogrešku.
I to skupu.

Neće mu biti drago, jer je Niko Kranjčar samozatajan tip, spomenuti da je zaljubljen. Zgoda cura iz obiteljskog je okruženja. Simona Fistrić osvojila je Niku, viđali su se mnogo puta, njezin tata Ivica Fistrić prijatelj je Zlatka Kranjčara, bio je dugi niz godina DJ Saloona. Kad Niki spomenete Simonu, kao i bilo što iz privatnog života, mirno zapita: "Morate li baš pisati o tome?" Pa kad Niki baš u posljednje vrijeme u nogometu ne cvjeta, dečko je sretan jer mu je Simona razvedrila turobnu hrvatsku nogometnu stvarnost. Osam mjeseci su zajedno. Šest godina starija Simona opovrgnula je sve glasine. Možda se Niki mogla spočitnuti tjelesna težina, moglo se i nagađati da je zaljubljen, ali veza sa Simonom smiruje ga i danas kad mora otići iz Maksimira, uz roditeljsku podršku, oslonac je tom velikom nogometnom talentu.