Obrana od skretanja ulijevo

Predizborne ankete znaju biti pouzdane. Ali i varljive. U kratkoj, dvadesetogodišnjoj povijesti našega višestranačja kao egzemplar varljivosti ostala je upamćena anketa prije prvih hrvatskih slobodnih izbora. Anketa je davala sve šanse prethodnicima današnjega SDP-a, stranci reformiranih komunista. No rezultati izbora sasvim su opovrgli “pouzdane rezultate” ankete. Reformisti su doživjeli katastrofu. Trijumfirao je HDZ. Sadašnje pak ankete opet, kao i nekoć, predviđaju da će HDZ izgubiti. HDZ i ne samo toj stranci skloni nadaju se da su i današnje ankete, koje predviđaju glatku pobjedu Kukuriku koalicije, pogrešne. A koalicija, predvođena SDP-om, da su pouzdane i točne.

Anketna predviđanja da bi skup oporbenih stranaka mogao na izborima dobiti čak dvotrećinsku većinu najprije su, čini se, HDZ zaprepastila i smela, a onda, nakon zbunjenosti, i pokrenula u zaustavljanje moguće izborne katastrofe. Nakon svih afera, krađa, sudskih procesa i stavljanja cijele stranke pod istragu, nije se ni moglo očekivati da stranka bolje stoji nego što ankete pokazuju. Ali mogućnost da Kukuriku na izborima dobije potpunu prevlast u Saboru u HDZ-u je naposljetku shvaćena ne samo kao vlastita nego i kao opća opasnost. Zapravo, pobjeda Kukuriku koalicije ne bi bila samo puki izborni poraz HDZ-a i loše vlasti nego i najvjerojatnije dugoročno skretanje Hrvatske ulijevo. Izborni bi trijumf koalicije posve poremetio dosadašnju kakvu-takvu hrvatsku političku ravnotežu.

Premda je podjela lijevo-desno politički zapravo zastarjela, ona kod nas ipak postoji, barem na simboličkoj razini.

Hrvatskom kolektivno nesvjesnome SDP i HDZ su, unatoč nizu sličnosti, ipak idejno, ideološki i politički oprečne stranke. Zbog toga kod desnih i desnijih birača od Kukuriku saveza postoji uvjerenje da će Hrvatska glatkom i eventualno dvotrećinskom koalicijskom većinom u Saboru nepovratno skliznuti ulijevo. Uz činjenicu da je i sadašnji predsjednik države bivši esdepeovac te po logici stvari i srca na strani SDP-a, politička ravnoteža nesumnjivo bi bila poremećena.

Bojazan od izrazito lijevoga skretanja pojačana je i “kadrovskim preslagivanjem” u SDP-u. Počelo je progonom Milana Bandića, nastavilo se marginaliziranjem Ljube Jurčića te nestavljanjem na izborne liste Željke Antunović, Antuna Vujića i Davorka Vidovića. Paralelno sa “sređivanjem stranke” u prvi su plan istureni mladi i zagriženiji esdepeovci poput Željka Jovanovića, Gordana Marasa i Arsena Bauka, koji ostavljaju dojam da stranka više računa na svoje radikalnije nego na umjerenije članove. Dojam je i pojačan križanjem nekoć istaknutih članova Željke Antunović i Antuna Vujića, koji su u SDP došli priključenjem svoje Socijaldemokratske stranke Hrvatske, davši nekadašnjoj stranci komunističkih korijena socijaldemokratski štih.

Iz stranačkog je vrha ispao i hrvatski dragovoljac Davorko Vidović. Na SDP-ovoj su pak izbornoj listi ostali stari i ideološki “nabrijani” Slavko Linić, Ingrid Antičević Marinović i Marin Jurjević. Ako se ima u vidu i politički osionoga Zorana Milanovića, haenesovku željnu vlasti Vesnu Pusić i revolucionarno gnjevnoga ideesovca Damira Kajina, onda spomenuta strahovanja o mogućoj koalicijskoj političkoj isključivosti izgledaju realnima.

HDZ, dugo zbunjen i nevješt, sada priprema vlastitu “liniju obrane”, nastojeći je predočiti i kao “obranu nacionalnih interesa”.

No, da pobjeda lijeve koalicije nije pojmljena samo kao poraz HDZ-a nego i kao događaj koji bi mogao imati šire, dublje i dugotrajnije političko-psihološko-kulturološke posljedice simbolički svjedoči i pojavljivanje Miroslava Tuđmana i Zdravka Tomca na skupu HDZ-a. Njihovo pojavljivanje korespondira s pribojavanjima mnogih da bi izborna pobjeda pijetlova mogla biti ne samo obična smjena vlasti nego nastavak “trećesiječanjske revolucije”.