O gromovima i koprivama

Dugo već živimo u dvadeset i prvom stoljeću, ali naš se život i dalje odvija u znaku prastarih pučkih mudrosti iz poljodjelskoga i stočarskog razdoblja.

Tako u odnosima između građana i administracije vrijedi poslovica Ruka ruku mije, lice obadvije. Istraživanja javnoga mnijenja svode se na tvrdnju Što je babi milo, to joj se i snilo. Kulturni život odvija se u znaku parole Udri brigu na veselje.

A građevinarstvo za svoju misao-vodilju ima poznatu izreku Neće grom u koprive. Bez te poslovice ne može se u toj grani privrede ni korak napraviti. Navest ću samo dva primjera, jedan star otprilike trideset godina, a drugi sasvim svjež.

Prvi primjer tiče se tzv. Sveučilišne bolnice u jugozapadnom dijelu Zagreba. Kad su graditelji udarili temelje za taj golemi kompleks, slavodobitno su objavili: naišli su na termalnu vodu, a to će znatno umanjiti troškove grijanja i donijeti razne druge pogodnosti. Ljudi su se tada pitali kako to da je ta voda za građevinare iznenađenje: zar nije bilo ondje nekih geoloških istraživanja prije nego što se pristupilo gradnji? Očito nije, premda je ondje mogao umjesto termalne vode biti i vulkan. Računalo se naprosto da grom neće u koprive.

Drugi je primjer sadašnji slučaj s Kupskom ulicom. Stariji stanovnici toga kvarta upozoravali su da je onuda nekada tekao potok, koji je poslije provizorno prekriven, pa da zato treba biti oprezan kad se nešto kopa. Izvođači radova su, međutim, odgovorili da oni ni za kakav potok ne znaju i da ih za njega nije briga. Vjerovali su da grom neće u koprive.

Ukratko, naši ljudi drže da su poslovice izraz dugotrajnoga iskustva, pa da zato govore suštu istinu. Ako izreka veli da grom neće u koprive, onda doista i neće. Tako to ide stoljećima.

Zato mi se čini da bi trebalo pozvati upomoć folkloriste. Jedino oni mogli bi uvjeriti građevinare da ona izreka ima i prešućeni nastavak, pa otprilike glasi ovako: Neće grom u koprive, nego u visoka stabla. A time se hoće kazati da u društvu prije strada onaj tko je istaknut i ugledan, nego onaj tko je nizak i beznačajan. Prema tome, poslovica nipošto ne tvrdi kako nije vjerojatno da će se nesreća uopće dogoditi. Ukratko, ona se na građevinarstvo nikako ne može primijeniti.

Ne samo, dakle, da se nalazimo u raskoraku s novim vremenom, pa nam život i dalje određuju drevne poslovice, nego još te poslovice i naopako tumačimo. Pa je li onda čudo što sve završava onako kako završava? Ona bolnica nikada nije sagrađena, a Kupska je ulica, kao što znamo, naprosto potonula.

Ili možda građevinari vjeruju da grom neće u koprive u tom smislu da se njima osobno neće ništa dogoditi, koliko god zabrljali? Ako je tako, onda su u pravu: onda ima logike što sebe poistovjećuju s koprivama, i onda ona izreka govori istinu. Nije li vrijeme da se i o tome sroči nekakva poslovica?