Nismo svi odgovorni

Najpoznatiji poljski novinar Adam Michnik (r. 1946. u Varšavi), glavni urednik dnevnog lista "Gazeta Wyborcza", koji izlazi u nakladi od milijun primjeraka, sebe smatra "antisovjetskim rusofilom" i "jugonostalgičarem" (VL, 28. 6. 08.).

Kao šezdesetosmaš, liberalac i aktivist Solidarnosti, Sovjete jednostavno ne podnosi i tu se nema što tumačiti. Ali voli Ruse, premda je vrlo kritičan prema ruskoj vlasti. Tu je već potrebno reći da Michnik strogo luči narod od vlasti iliti režima. Režim mu ne mora šmekati, ali ljude voli. Pa kako onda jugonostalgičar?

Lako, jer on, kao ni mnogi drugi europski intelaktualci, Jugoslaviju i jugoslavensku ideju nije doživljavao kao režim, oblik vladavine, komunističku diktaturu, gušenje nacionalnih identiteta, nego kao zajednicu dragovoljno udruženih naroda. Jugoslavija, to je za Michnika bila Slovenija, Hrvatska, Srbija..., a ponajprije Slovenci, Hrvati, Srbi... Volio je i voli južne Slavene, rado je putovao u Sloveniju, Hrvatsku..., a bio je, dakako, rezerviran prema represivnim komunističkim vlastima.

O Jugoslaviji smo razgovarali i kad smo se, na početku devedesetih, jedini put sreli i upoznali u Lipici u Sloveniji, na dodjeli međunarodne nagrade "Vilenica". Sjećam ga se kao simpatičnog, ležernog, znatiželjnog Poljaka uvijek spremnog za debatu.

Koliko pamtim, baš je on postavio pitanje zašto mi Hrvati toliko inzistiramo na svojim nacionalnim granicama. Nije mu to bilo jasno, jer mu je Južna Slavija bila ugodnija bez granica. Rekao sam mu da se ne mora brinuti, jer čim utvrdimo granice, odmah ćemo ih otvoriti! (danas mogu reći: tako je i bilo!)

No, tema ovog mog komentara nisu granice, nego odnos naroda (građanstva) i državnog poretka. Biti protivnik Sovjeta, ne znači biti i protivnik Rusa! Biti protiv turske vlasti, ne znači biti protiv Turaka kao naroda ili, još manje, protiv islama! Biti protiv vlasti bečkoga dvora i peštanskih magnata, ne znači biti protiv Austrijanaca i Mađara! Biti protiv Mussolinija, Hitlera i Pavelića, ne znači biti protiv Talijana, Nijemaca i Hrvata, biti protiv Beograda (kao simbola represivne jugo-vlasti), ne znači biti protiv Srba! Ili, kako bi to sažeo Michnik, možeš mrziti Sovjete, a voljeti Ruse!

Načelno, teoretski, sve funkcionira. Ali zbilja je drugačija, osobito kod nas u Hrvatskoj. Mi još nismo spremni (sposobni ili, možda, voljni) razdvojiti vlast, poredak, režim od naroda (građanstva). U nas se, primjerice, još osjeća zazor prema učitelju, liječniku, oružniku, državnom činovniku... kojemu je sudbina odredila da kruh zarađuje u NDH (mojoj rodnoj državi; inače, svaka generacija u mojoj obitelji ima svoju državu rođenja!).

Kao što se u krugovima bivših hrvatskih političkih emigranata i dalje može naići na stajalište da smo svi mi koji smo živjeli u SFRJ, ako ne baš krivi za zlodjela te države, onda, u najmanju ruku, sumnjivi.

Režimi, dakako, ne nastaju u zrakopraznom prostoru (i mnogi građani u njima participiraju i za njihovo djelovanje onda i odgovaraju), no režimi i narod (građanstvo) nisu i ne mogu biti isto. Za stradanje ljudi u zlom vremenu ne može jednako biti odgovoran poštar, pa ni ako je direktor pošte, koji raznosi poštu o stradanjima, i onaj koji je stradanja (zlo) planirao, organizirao i provodio.

Ili, kako ne bi rekao Petar Šegedin, nismo svi odgovorni.