Nikola Šubić Zrinski i Tito u gaćama

Kad se Nikola Šubić Zrinski Sigetski u veljači 1970. na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, u predstavi “General i njegov lakrdijaš” Marijana Matkovića, pojavio u gaćama, sa studentske su galerije odjeknuli zvižduci i uzvici negodovanja. Nezadovoljni studenti, koje je predvodio tada još nepoznati Ivan Zvonimir Čičak, nisu mogli podnijeti pretvorbu mitskoga nacionalnog junaka u običnog smrtnika koji navečer u postelju ne liježe opasan sabljom i u sjajnoj odori, nego u dugim gaćama i s noćnom kapom na glavi. Prosvjednici s galerije izazvali su javni skandal, a sami su završili u reštu, gdje ih je posjetio i šokirani autor drame – koji je i prije mitske junake volio prikazivati kao ljude od krvi i mesa, ali koji nikad nije doživio da ga ljudi od krvi i mesa zbog toga isfućkaju – i zauzeo se za njihovo oslobađanje.

Prije 40 godina protiv Matkovićeva Zrinskog u gaćama digla se šačica studenata. Posljednjih se tjedana, i mjeseci, protiv Vrdoljakova Josipa Broza koji u gaćama usred noći bježi od goropadne drugarice diglo praktički sve što može držati pero u rukama.

Čičak i drugovi odmah su onemogućeni, a današnjim se bukačima protiv Vrdoljakove interpretacije Titove biografije širom otvaraju sva moguća i nemoguća medijska vrata.

Ne mislim, dakako, da bi ikome trebalo priječiti da kritički govori o bilo čemu, pa i o Vrdoljakovoj tv-seriji. Bože sačuvaj! Samo želim upozoriti na goleme razlike u odnosu prema mitovima i pokušajima njihova rastvaranja nekad i danas. Dok je još bilo logično da se u doba Titove socijalističke diktature sa simpatijama gleda na seciranje nacionalnih mitova, a progoni one koji se tome protive, posve je neshvatljivo da se danas, u doba demokratskih sloboda, s velikim otporom, zapravo na nož, dočekuje svaki pokušaj razabiranja mitskih priča iz socijalističkih vremena kad su najgore laži proglašavane svetim istinama. A ponajprije mita o “najvećem sinu jugoslavenskih naroda i narodnosti”!

Na Vrdoljaka se navalilo prije nego što je prikazan i jedan kadar njegove serije o Titu. Htjelo ga se unaprijed onemogućiti, a kad se u tome nije uspjelo, otvorena je paljba na svaku sekundu njegove interpretacije života Veselog Diktatora. Već nakon prve epizode presuđeno je svim epizodama.

Titov kult ličnosti, a onda i mit na njemu zasnovan, pokazao je svoju moć. Ali i komičnost.

Primjerice, sveučilišni profesor suvremene hrvatske povijesti I. G. trijumfalno je optužio Vrdoljaka da ne zna tko je Pavle Radić te izjavio da bi ga zbog toga srušio na ispitu. A onda se otkrilo (dr. Vladimir Geiger u Hr. slovu) da je isti taj I. G. u svojoj knjizi na engleskom (1999. g.) napisao da je Pavle Stjepanov brat! Ergo, profesor bi zbog neznanja morao najprije srušiti sam sebe.

Matković je Zrinskog prikazao bez mača, a Vrdoljak Tita s odsječenim glavama. No, bez brige, Titovu mitu to neće bitno naškoditi, možda će ga malo rasklimati. Ali i to je dovoljno da Vrdoljaka progone kao vrag svoju mater.