Nije drama kad Držića Srbi proglase svojim

Prije nekoliko dana potpisao sam prosvjed Društva hrvatskih književnika protiv potkradanja hrvatske književnosti. Matica srpska posegnula je za hrvatskim renesansnim pjesnicima iz Dubrovnika i Boke kotorske, a u svoju veliku antologiju “Deset stoljeća srpske književnosti” namjerava još uvrstiti Marina Držića, Ivana Gundulića i bogtepitaj koga sve ne iz hrvatske književne baštine. Potpisao sam, premda nisam siguran da od takvog prosvjeda može biti mnogo vajde. Ne zbog toga jer protest nije opravdan, nego zbog toga jer je preozbiljan.

Da netko Cervantesa proglasi engleskim, Shakespearea talijanskim, Dantea ruskim, a Puškina španjolskim piscem, nitko takve tvrdnje ne bi shvatio ozbiljno. Zašto bismo se onda mi u Hrvatskoj uzrujavali ako netko za Držića kaže da je srpski komediograf i strpa ga u srbijansku biblioteku? Držić je taman toliko srpski koliko je Branislav Nušić hrvatski, a Gundulić se u srpske književne kanone uklapa na način na koji se u njih uklapa i vjenčić kajkavskih popevki. Mnogo je više logike u tvrdnji da su srpske narodne pjesme iz kosovskog ciklusa hrvatske nego u želji da hrvatska renesansa bude srpska renesansa. Srpska književna renesansa? Nije li to nešto kao hrvatska pravoslavna mistika?

Drugačije je bilo u vremenima kad je hrvatska kultura, a u njoj posebice jezik i književnost, bila gotovo jedino utočište nacionalne opstojnosti. Tada smo imali pravo biti osjetljiviji, pa kad je, primjerice, sredinom osamdesetih najutjecajniji srbijanski jezikoslovac Pavle Ivić u francuskom znanstvenom časopisu u Parizu stariju hrvatsku književnost nazvao “katoličkom književnošću na srpskohrvatskom jeziku”, a Dubrovnik “nekom vrstom srpskog Hong Konga”, bilo je i te kako ozbiljnih razloga za zabrinutost. Bili smo posve razoružani i osjetljivost bijaše praktički sve što smo imali. I sâm sam tada replicirao Iviću, ali mi usred Hrvatske polemički tekst u kojem pokušavam braniti hrvatske nacionalne interese nitko nije htio objaviti (izašao je tek 1986. u mojoj knjizi “Hrvatska gibanica” odvažnog urednika Zlatkla Crnkovića u Znanju). No, eto, danas, nakon osamostaljenja i pobjede u ratu, možemo si priuštiti (ili barem glumiti da možemo) i malo neozbiljnosti.

Uostalom, što gubimo ako Srbijanci kažu da je Držić srpski dramski pisac? Ništa. Dapače, dobivamo, jer tamo gdje je Držić, tamo je i hrvatska kultura, a gdje je naša kultura, tamo smo i mi, a gdje smo mi, tamo je i Hrvatska. A kome to ovdje može smetati u trenutku kad Hrvatska poduzima sve što može da bi nešto značila i s onu stranu svojih granica?

I na koncu konaca, zašto po ugledu na Srbijance i sami napokon ne posegnemo za starom hrvatskom književnošću i učinimo je živom činjenicom suvremene kulture? Držić se još kako-tako drži. Ali što je s ostalim starim piscima hrvatskim? Gdje su, tko ih čita, kome su važni? Englezi su ekranizirali sve Shakespeareove drame, naši filmaši i naša javna televizija nisu ni jednu Držićevu, Nalješkovićevu, Gundulićevu. Je li tomu tako zbog srpskih posezanja?