Neovisnost kao paravan

U zemlji u kojoj su sudovi zatrpani neriješenim predmetima, koja je zbog stanja u pravosuđu pod stalnim nadzorom europskih institucija i u kojoj obični ljudi iscrpljeni dugim sudovanjem gotovo da i ne očekuju pravdu na jedinom svjetovnom mjestu na kojem bi je trebali moći dobiti, Županijski sud u Zagrebu prije koji dan zatražio je od Državnog odvjetništva da kazneno goni – novinara!

Novinarov je crimen što je problematizirao tri presude jednog zagrebačkog suca koji je u samo godinu dana oslobodio nekoliko optuženika za organizirani kriminal. Među onima koje je pustio na slobodu je, spomenimo usput, i čovjek kojega je prethodni sudac osudio na 30 godina zatvora za atentat na Vjeku Sliška. Drski medijski djelatnik, dakle, usudio se posložiti ta velika postignuća i ironično konstatirati da je sudac o kojemu je riječ omiljen među pripadnicima organiziranog kriminala jer i oni, kao i učitelji, liječnici, postolari, sobarice, policajci, pekari... , žele živjeti slobodno, pa im je srcu drag sudac koji za to ima razumijevanja.

E sad, jest Hrvatska demokratska zemlja, ali i demokracija ima svoje granice. Barem tako misli zagrebački Županijski sud. Jer da ne misli, ne bi kolektivno, kao institucija, zauzeo stav da je novinar počinio kazneno djelo prisile prema pravosudnom dužnosniku jer je tekstom sugerirao kako je dotični sudac trebao suditi. Suci najvećeg suda u Hrvatskoj tim su potezom bez presedana pozicionirali svoju branšu kao jedinu nedodirljivu kastu u državi.

Novinar u Hrvatskoj danas može propitkivati sve i svakoga. I stručnost premijera, i brbljavost predsjednika države, i koruptivnost političara, i podmitljivost liječnika, i sukob interesa kod ministara i zastupnika, i zlostavljačke detalje u biografijama društvenih uglednika, i krutost svećenika, i bešćutnost tajkuna... Tko se osjeti oštećen novinarskim uratkom koji secira njegov rad ili život ima pravo tužbom se boriti za sebe.

To pravilo vrijedi za sve građane ove zemlje, osim za suce. Jer, osim prava da protiv nekog novinara podignu tužbu za uvredu ili klevetu kao oklevetani pojedinci, samo suci imaju i zaštitu po službenoj dužnosti i mogu institucionalno tražiti – što pokazuje zagrebački slučaj – da se zbog njih pokrene cijeli sustav. U Hrvatskoj se, dakle, može pisati o svima, ali se samo kritika rada sudaca u pravilu dočekuje kao napad na neovisnost sudstva. Pa čak i kad se piše o pravomoćnim presudama koje znače da je postupak gotov i da je apsurdno govoriti o pritiscima.

Potez na koji se odlučio zagrebački Županijski sud sugerira da njegovi suci kao da ne razumiju da neovisnost sudstva ne smije biti paravan za šutnju o nečijem problematično odrađenom poslu.

Nije da nije bilo pokušaja uvođenja institucionalne zaštite nekih društvenih izabranika. U prošlom je mandatu, na primjer, ministrica pravosuđa predlagala da se u Kazneni zakon ugradi odredba prema kojoj bi Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti gonilo uvredljive i klevetničke tekstove o predsjednicima države, Vlade, Sabora, Ustavnog i Vrhovnog suda.

Ta je ideja, naravno, propala, a njezini su protivnici bili i ljudi koje je sporna odredba trebala zaštititi. Suci su tako ostali jedina profesija u Hrvatskoj zaštićena poput ličkih medvjeda. A ako ima loših liječnika, novinara, urara, frizera i ministara – a ima! – zašto ne bi bilo i loših sudaca? Ako se može javno postaviti pitanje stručnosti i profesionalnosti bilo koga u Hrvatskoj, zašto bi suci bili izuzeti? Zašto bi se zatvarale oči na profesionalno dvojben rad nekog suca i zašto bi se kritika na račun sudaca tretirala kao verbalni delikt? Na to bi pitanje suci sebi trebali odgovoriti.