Neka bude pravde, makar i banke propale

Što su sve Amerikanci u stanju učiniti za pravdu! Kad se oni fokusiraju, briga ih što će biti s duhanskom industrijom, farmaceutskim divovima... Ako je itko, oni su za pravdu u stanju i doslovno rušiti svijet uz latinski poklič “Fiat iustitia et pereat mundus”, što se u Hrvata sada prevodi: “Neka bude pravde, makar i banke propale”. Dosad se mislilo da je puno gore ako svijet propadne. Jadikovke zagovornika banaka zabrinutih za potrošačku budućnost govore nam kako bi oni taj temelj suvremenih pravnih sustava bili spremni i preformulirati jer su uočili da se pravdu ponekad precjenjuje. Iako se i naši bankari pozivaju upravo na tu izreku kad svoje insolventne dužnike trebaju baciti na ulicu. Zato razmislimo što govorimo kad kažemo da presuda ili sud(ac) ruše bankarski sustav.

I svjetski poslovni divovi odavno shvaćaju ispraznost takve argumentacije osobito kad se od njih traži da vrate nepošteno zarađeno. Zar uistinu želimo da pravda različito vrijedi za bogate i siromašne, moćne i nemoćne, i kamo nas vode odstupanja od principa vladavine prava!? Osim toga, koliko god se 14 do 18 milijardi kuna troška za švicarce čini zastrašujućim, podatak iz Novog lista o 620 milijuna kuna plaća i bonusa, koje su samo četiri od osam tuženih banaka isplatile vodećim menadžerima u tri krizne godine od 2009. do 2011., još je strašniji. Na naknadama, provizijama i kamatama te su banke u jednoj kriznoj godini zaradile 12 milijardi kuna. I konačno, ključni argument da su se zbog švicaraca zaduživale u inozemstvu na sudu banke nisu dokazale, već su navele ”da su samo manjim dijelom sredstva pribavljale kupnjom švicarskog franka...”, osim OTP banke, dok su inače koristili hrvatske kune, obrazložio je sudac Dobronić. Konačno, banke su naklapanja o propastima i same otklonile svjesne kamo ih takve priče mogu odvesti.

Stoga, držimo se principa pravne države, a pustimo probankarsko zamagljivanje da presuda povećava rizik poslovanja. Štoviše, presuda već sada umanjuje kockarski rizik poslovanja vjerojatnim nestankom valutne klauzule u CHF u sinergiji s promjenjivom kamatnom stopom. Takav “povoljan proizvod” nema nijedna vodeća ekonomija. Tko bi se pristao vezati na dugi rok da su banke “crvenom rukom na prvoj stranici ugovora” i “crvenom tintom” upozorile na sve rizike, kako je to slikovito rekao Lord Denning koji je, prema Dobroniću, zaključio da se jedan princip provlači kroza sve ugovore koje su poništavali engleski sudovi, a to je “nejednakost u pregovaračkoj snazi”. Izraženoj osobito kod tipskih ugovora. “Povjerenje” te “savjesnost i poštenje” ključni su pojmovi koji se vežu uz poslovanje banaka, a osobito u kolektivnom potrošačkom sporu. Banke će svoju argumentaciju morati temeljiti na tomu kako se iz dokaza koje su ponudile može jedino zaključiti da su postupale “bona fides”, savjesno i pošteno. Odbijanje nagodbe, odnosno izmjene ugovora u skladu s klauzulom rebus sic stantibus zbog izvanrednog događaja – krize 2008. (rast tečaja CHF za 48 posto), ne ide im u prilog. Ali, čak i ako dobiju kolektivni spor, sudac Dobronić obrazložio je da građani imaju pravo individualnim tužbama protiv banaka inzistirati na izmjenama uvjeta ugovora. Nagodba je gotovo pa bankarski imperativ, a potrošačima je već sada dosuđeno dužno poštovanje ne samo banaka nego i drugih moćnika.

* Autor i njegova obitelj nemaju kredit u CHF