Teška narav ministra financija Slavka Linića, zbog koje je tijekom pregovora sa sindikatima u jednom trenutku izgubio strpljenje i planuo na frapantan, potpuno neodgovoran populizam malog sindikalnog vođe Vilima Ribića, čini se da bi mogla biti onaj presudni faktor koji će napokon katalizirati proces urazumljivanja javnog sektora.
Nećemo ovom prilikom ulaziti u to što s teškom naravi gospodina Linića kad je očigledno u krivu, a ne može to shvatiti. Poprilično je nezgodan problem imati kolerika na visokoj javnoj funkciji, ali je zaista bilo vrijeme da netko u pravo vrijeme i na pravome mjestu skreše točno što treba u Ribićev nezajažljivi brk.
U odnosima sa sindikatima javnog sektora zaista više nema vremena za čekanje. Kolektivni ugovori u javnom sektoru tijekom krize postali su društveno štetni akti te je potpuno jasno da ih treba razvrgnuti. Nadajmo se da je to što je dio sindikalaca pristao na zaista blage zahtjeve za rezovima prvi ozbiljan znak da se sindikalna scena počela osvješćivati. Poznajući sindikalnu psihologiju, možemo zaključiti da su shvatili kako bi njihovi ustupci Milanovićevoj vladi, objektivno gledano, trebali biti puno veći od regresa i božićnica.
Vladinu pregovaračkom timu, a posebno gorljivom ministru Liniću, zaista se mora skinuti kapa zbog toga što su barem mali dio sindikalne scene izvukli iz stanja autistične nereaktivnosti iako je svima jasno da je kriza privatnog sektora toliko duboka da više ne može trpjeti jaram javnih troškova.
Gospodinu Liniću i ekipi treba čestitati i unatoč velikom kašnjenju u vođenju procesa pregovaranja sa sindikatima jer nitko do sada u zadnjih sedamdesetak godina na ovim prostorima nije rekao ne socijalnoj demagogiji, koja nas u svojoj lažnoj uzvišenosti uporno sprečava da uđemo u krug najkompetitivnijih i najkonkurentnijih nacija. Socijalistička misao na ovim je prostorima od 1945. moralna vertikala i ekonomska horizontala, ona je početak i kraj, smisao i svrha. A tužna je istina da upravo ta životna filozofija cijedi i unazađuje.
Sada, kad su gospodin Linić i ekipa pokrenuli stvari s mrtve točke te nas doveli na povijesnu prijelomnicu na kojoj napokon možemo pokazati da smo prilagodljivo društvo, treba sačuvati bistru glavu i čiste misli. Stranputica i mamaca prema stranputicama bit će previše.
Problema je puno: i desni i lijevi hrvatski politički centar nikad zapravo nije prihvatio ideju čiste, tržišne ekonomije. HDZ-ova vlast tijekom dvadesetak godina na vlasti podijelila je neviđenu količinu raznoraznih socijalnih povlastica i olakšica. Iako je HDZ napadan zbog neoliberalizma, zapravo ga se uvijek trebalo napadati zbog radikalno državnog intervencionizma često vođenog čistim socijalnim/socijalističkim pobudama.
Da je HDZ prije petnaestak godina bio principijelna stranka desnog centra, Hrvatska danas ne bi imala problema s brodogradilištima. Problema ne bi bilo jer bi kreativna destrukcija odradila svoje. Svi desniji od HDZ-a zapravo su toliko lijevo da ozbiljno koketiraju s idejama nacionalsocijalizma, uvjerljivo najneuspješnijeg “carstva” u povijesti čovječanstva
. Ljevicu ne treba posebno komentirati. Ona je kao šipak pun koštica puna političara koje je pregazilo vrijeme. Jedva svi čekaju da netko počne priču o tome da kriza svjetskog financijskog sustava od prije tri godine i europska fiskalna kriza predstavljaju, tobože, nekakav dokaz da kapitalizam odumire.
Jednostavno ne mogu prihvatiti da je povijest pokazala kako je kapitalizam društveni model s fascinantnom mogućnošću prilagodbe. Sve što trenutačno gledamo u Sjedinjenim Državama i Europi očigledan je proces prilagodbe. I to vrlo racionalan te, bez obzira na oštre polemike, vrlo dobro vođen proces.
Razinu dijela lijevog kolumnizma u Hrvatskoj također je bolje ne komentirati. Zabavno je, pak, primijetiti da su gotovo svi desni kolumnisti socijalno osvješteniji od Vilima Velikog Ribića. Ukratko, vladi premijera Milanovića nije i neće biti lako.