Ne razlikujemo ludilo od ludosti

U kratkom razmaku zbile su se dvije stvari koje dobro ilustriraju stanje u našem društvu. Najprije je za sveučilišnog profesora zatraženo psihijatrijsko vještačenje, i to zato što je upozoravao na neke nepravilnosti na svom fakultetu. Onda je supruga novinskog izdavača protiv svoje volje odvedena u duševnu bolnicu, odakle je puštena tek na intervenciju suda.

Čovjek se pita kako je sve to moguće. Kako je moguće da se povampiri stara staljinistička logika prema kojoj je onaj tko se buni protiv vlasti svakako sišao s uma, te ga treba zaključati u ludnicu? Kako je moguće da se ne zna koga je i pod kojim uvjetima moguće prisilno hospitalizirati, nego to ovisi o nečijoj osobnoj procjeni i trenutačnom raspoloženju?

Odgovor glasi: moguće je zato što kod nas više nitko ne zna što je normalno a što nije. U tome vlada potpuna zbrka, koja, kao što se vidi, može rezultirati vrlo bolnim posljedicama.

A sve započinje još od terminologije. Jer, mi ne razlikujemo ludilo od ludosti. A to su dvije različite stvari: ludilo je bolest, i njime se moraju baviti stručnjaci, dok je ludost tek bezopasno odstupanje od uobičajenoga. Ne bi se moglo reći da kod nas ima više ludila nego u drugim zemljama. Ali, sasvim je nesumnjivo da ima mnogo više ludosti.

A zašto je ima? Razloga su dva. Prvo, mi mislimo da je ludost zabavna. Drugo, nismo svjesni da je ona opasna.

Zato je naš javni prostor prepun ludosti. Sve novine i sve televizije neprestano nas izvještavaju o mamlazima koji izvode svoje manje ili više zanimljive ludorije. Na njih smo se navikli i bez njih više ne možemo.

I, u tome i jest opasnost. Jer, ima, nažalost, mnogo ljudi koji to benavljenje i kreveljenje ne shvaćaju kao puku zabavu, nego su spremni ozbiljno uzeti ono što im tikvani govore, spremni su za tikvanima krenuti kao za vođama.

Tako budale postaju ozbiljan faktor u društvu. Počinju oni određivati što je normalno a što nije, počinju u javnost uvoditi sve više i više ludosti. I, događa se ono što se mora dogoditi: ludost se više ne razlikuje od pravoga ludila, dakle od bolesti.

A to je tek prava katastrofa. Jer, u toj situaciji, svaka ludost može se proglasiti za opasno ludilo, i svako ludilo za bezazlenu ludost. Nitko nas ne štiti od luđaka, i nikada ne znamo kad će nas same proglasiti za luđake. O našoj sudbini odlučuju ljudi koji su zbunjeni i nesigurni, što znači da zapravo odlučuje stjecaj okolnosti. 

A tko u takvoj situaciji pobjeđuje, jasno je: mahnitost je vitalnija od normalnosti, a bolest poduzetnija od zdravlja. I zato se treba bojati budućnosti. U stara su vremena luđake ukrcavali na brodove i puštali ih niz rijeku. Nama bi se moglo dogoditi obratno: da luđaci to isto učine s normalnima.