Ne bi li već jednom bilo dosta?

Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio se nadležnim za hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid počinjen u Hrvatskoj na početku devedesetih. Čim je to objavljeno, sa svih se strana zagraktalo da ćemo mi tu parnicu izgubiti. A ako se unaprijed zna da ćemo je izgubiti, zašto smo je uopće pokretali? Parnicu nećemo dobiti, odnose sa Srbijom ćemo pokvariti, a Europi i svijetu predstavit ćemo se kao čangrizava zemljica zagledana u svoju mutnu prošlost, a ne u svijetlu europejsku budućnost.

Uostalom, kriješti se po svim našim medijskim krošnjama, otkud nama pravo da bilo koga tužimo kad ni sami nismo nedužni. Umjesto da budemo sretni što smo još uopće na slobodi, a ne u logoru, i što nam se velikodušno dopušta da iz kuća izlazimo bez žutih oznaka na kaputima, mi zapeli da tražimo pravdu!

Ma, kad čovjek sve to vidi, najradije bi staro domobransko “Mi smo tu navek!”, zamijenio onim što je neki dan, osvrćući se na nevjerojatni ispad državnog poglavara, rekao branitelj u invalidskim kolicima: “Mi smo drek!”

Jesmo li došli dotle da u svojoj neovisnoj državi dobivamo po tintari na isti način na koji smo dobivali u državnim zajednicama u kojima je hrvatska državnost postojala samo u Hrvatskom državnom arhivu? Kad god je Hrvatska pokušala raščistiti bilo kakve račune – bilo to 1848., 1868., 1918., 1939. ili 1971. – uvijek je nadrapala. Ne bi li već jednom bilo dosta?

Kako će Hrvatska proći u Haagu, čut će se. No, da je prvorazredni zadatak naše vlasti, pravničke struke i svih drugih u državi koji bilo čime mogu pripomoći da se parnica dobije, o tome ne bi smjelo biti ni najmanje dvojbe. Cilj je tužbe da se utvrdi istina o zlodjelima koja su počinjena u napadu na Hrvatsku devedesetih godina. Mi smatramo da je riječ o genocidu, no ako se na sudu pokaže da nije bilo genocida, ali da je bilo teških ratnih zločina i zločina protiv čovjeka, i takva će istina biti ljekovita.

Za sve nas, pa i za naše odnose sa Srbijom, s državom s kojom, radi obostrane koristi, želimo živjeti u miru i susjedskoj suradnji. Bitno je da se postupak dokazivanja istine ne prepusti samo pravnicima, nego da se u njega (naravno, neizravno) uključe i drugi stručnjaci, ponajprije demografi, povjesničari i vojni eksperti. Bitno je da neophodna znanstvena istraživanja dobiju i maksimalnu novčanu podršku, pa da za sedam-osam godina, koliko će proces u Haagu najmanje potrajati, dobijemo biblioteku ozbiljnih studija o temama iz nedavne prošlosti o kojima se danas samo natuca. Bitno je, dakle, da učinimo ono što nikad prije u sličnim povijesnim situacijama nismo mogli učiniti, da reagiramo kao suverena država.

A što se tiče naše eventualne krivice na nekoj drugoj strani, nek’ se vrši pravda! Pravde se ne treba bojati, a nepravdi se svim legitimnim sredstvima valja suprotstaviti!