Deseta po redu hrvatska vlada trebala bi biti potvrđena u Saboru 12. siječnja. U tih šest-sedam tjedana, koliko je otprilike trebalo da se oblikuje nova vlast, najnapetija su zapravo bila prva tri tjedna, dok još nije bilo jasno kome će predsjednik Mesić dati mandat.
Od tog trenutka pa nadalje, više nije bilo nikakvih realnih dvojbi oko toga hoće li Sanader uspjeti formirati vladajuću koaliciju, a zapravo nije bilo ni većih napetosti u kadrovskom ekipiranju ministarskog sastava. Konture buduće vlade već su prilično jasne, a ako na mjesto ministra pravosuđa dođe osoba koja će svojim angažmanom stvoriti dojam da se u toj sferi stvari pomiču s mjesta, bit će to uglavnom funkcionalna ekipa.
Navodno nezadovoljstvo pojedinih koalicijskih partnera pojedinim ponuđenim resorima službeno nijedna strana nije potvrdila. Prema matematičkom kriteriju, razloga za nezadovoljstvo zapravo i nije bilo. HSS-u su sa 8 posto osvojenih mandata ponuđena tri mjesta u Vladi, a HSLS-u sa 3 posto mandata – jedno mjesto.
Mandataru je zapravo najveći problem bio pridobiti Friščića i Adlešićevu za ulazak u Vladu, pri čemu se svatko iz svojih razloga nastojao zadržati po strani. Oboje su pritom riskirali da ih se procjenjuje kroz jedno jednostavno pitanje: što je motiv natjecanja na izborima, i pregovora o koalicijskoj vladi ako to nije sudjelovanje u izvršnoj vlasti?
Sanaderu je pak bilo vrlo stalo do toga da šefovi stranaka ne ostanu izvan njegovog kabineta, kao što je to bio slučaj u Račanovo vrijeme. Iako koalicijski sporazum predviđa mehanizam međustranačkog usuglašavanja stavova, ako su šefovi stranaka izvan Vlade, to uvijek praktički znači da se odluke ne donose ni u vladi ni u parlamentu, nego na trećem, zapravo neformalnom mjestu. U bivšoj koalicijskoj vladi to je završilo teškom krizom, dramatičnim izlaskom HSLS-a iz vlasti i ponovnim glasovanjem o Vladi u Saboru.
Drugi je problem bio otvoren s ministrima koji nisu htjeli prihvatiti ponuđene resore. Takav je bio slučaj s Božom Pankretićem, koji je u bivšoj koaliciji četiri godine uime HSS-a vodio Ministarstvo poljoprivrede. Sanaderu je to u neku ruku odgovaralo jer je želio u Vladi svakako zadržati dosadašnjeg ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, no neugodnost je izbila u HDZ-ovim redovima, kad je dosadašnji ministar školstva Dragan Primorac otklonio mogućnost da na istoj poziciji provede još jedan mandat.
No ni Primorčevo ni Pankretićevo 'izvolijevanje’ nije začuđujuće. Tko je bio u ministarskoj koži vrlo dobro zna koliko ta pozicija troši čovjeka, koliko je iscrpljujuća, a ujedno i nezahvalna ako se očekuje javno priznanje. Pankretić je u toj koži proveo četiri godine i razumljivo je ako nije gorljivo htio ponoviti to iskustvo. Ista je stvar i s Primorcem.
Kad je preuzeo resor obrazovanja i znanosti, kao liječnik pedijatar o tome je vjerojatno vrlo malo znao, ali ne samo da je brzo ušao u problem nego je, na koncu konca, postao prvi ministar obrazovanja koji je zagrizao u reforme školstva, i to na svim razinama. Primorčeve su išle i šire od školskog resora, i ako ih ne može ostvariti, logično je da ne želi izgubiti vezu sa strukom u koju je puno uložio. A logično je i da mu se na tome ne zamjera.
Naposljetku, on je, čini se, ipak pristao ostati u Vladi. Neovisno o tim komplikacijama, s kakvima uostalom svaki mandatar mora računati, Sanaderova ekipa, osvježena političarima iz drugih stranaka, mogla bi se s novim poletom baciti na pripreme za EU, kao i na one programske elemente za koje smatra da mogu povući razvoj.