Mržnjom se ne ide u EU

Boravio sam početkom mjeseca tri dana u Splitu. Skupilo nas se, zbog vjenčanja, od Italije na jugu do Švedske na sjeveru, od Meksika na zapadu do Rusije na istoku, sa sjecištem u Bruxellesu. Od djetinjstva nisam u Splitu prespavao pa je to bila prigoda da ga bolje upoznam. Kao i na ostale uzvanike, i na mene je ostavio vrlo dobar dojam.

– Ovo je grad u kojemu bih rado živjela – rekla mi je prijateljica iz Europske komisije.

Tjedan dana poslije, pokazalo se da taj naizgled ugodan grad skriva mračne tajne. Tajne čije izbijanje na površinu samo dan nakon što je EK objavio da je Hrvatska ispunila sva mjerila za zatvaranje pristupnih pregovora s Europskom unijom, a šest dana nakon što je papa završio posjet našoj zemlji, postavlja pitanje koliko smo se zaista uskladili s EU, a koliko je to tek površinski sjaj kojim se pokušava prikriti unutarnji nered.

– Nasilje u Splitu pokazuje da Hrvatska mora još mnogo učiniti da ispravno zaštiti ljudska prava – izjavila je “razočarana” europarlamentarka Marije Cornelissen, koja je nazočila splitskoj gay pride paradi da provjeri stvarnu hrvatsku spremnost za članstvo.

Iako smatram da svatko ima pravo paradirati kako god želi sve dok izravno ne ugrožava druge, osobno nisam pobornik parada ponosa: ne smatram da je ponos pozitivna kategorija jer iz ponosa često slijedi oholost, izvor mnogih zala. Posebice ne smatram suvislim ponositi se nečime što nije nikakvo osobno postignuće, nego ti je, ovisno o uvjerenju, slučaj odredio takav genski slijed, ili su ti se tako posložile zvijezde, ili te takvim stvorio Bog.

No, splitski je slučaj pokazao da takve parade u Hrvatskoj imaju smisla jer pred društvo postavljaju ogledalo – pomažu mu vidjeti se onakvim kakvo zaista jest.

A odraz koji smo vidjeli u subotu u Splitu zastrašujući je. Kako je moguće da se u gradu za koji njegov gradonačelnik besramno ustvrdi da je “velikom većinom katolički i konzervativan” okupi desetak tisuća nasilnika kojima desnica polijeće u pozdrav Sotoninu namjesniku iz Braunaua, dok kamenjem, čašama, bocama, topovskim udarima i suzavcem zasipaju sudionike parade?

Gdje su bili ti “velikom većinom konzervativni katolici” da ih spriječe u napadu na bližnje koje je Bog učinio drugačijima? Jesu li ti nasilnici u djetinjstvu pohađali vjeronauk? Jesu li im katehete objasnili da najbolje oružje protiv onoga što smatraš pogrješnim nije kamen, nego zaziv blagoslova? A koga desnicom pozdravljaju, odnosno da ne salutiraju ni progonitelju kršćana caru Dioklecijanu ni okupatoru Splita Mussoliniju – iako su mnogi po boji koju su odjenuli podsjećali na Duceove “camicie nere” – pokazali su ti nasilnici tjedan dana prije kukastim križem na poljudskoj utakmici između Hrvatske i Gruzije.

U tjednu između sramote na Poljudu i nasilja na rivi nije samo EK najavio završetak hrvatskih pregovora nego je i Vijeće EU prihvatilo Zaključak 11268/11 o sjećanju na zločine koje su totalitarni režimi počinili u Europi.

U SAD-u, koji totalitarizme nije doživio na vlastitu ozemlju, a koji je hrvatskim vlastima svjetonazorski očito bliži nego EU – vidi se to po njihovu prigrljivanju anglosaskog neoliberalizma nasuprot “društveno-tržišnome gospodarstvu” – govor mržnje zaštićen je ustavnim Prvim amandmanom.

U EU, međutim, čije su članice iskusile i nacizam i komunizam, takve se pojave progone.

Želimo li postati članicom EU – a zaključenje pregovora tek nam mora potvrditi Europsko vijeće, da bi nas potom još dvije godine pozorno motrili – i hrvatske ih vlasti moraju progoniti. Da to čine, ne bi splitsku policiju iznenadilo okupljanje desetak tisuća nasilnika na rivi niti bi dovela sudionike parade u njihovu zasjedu.

Ne bismo se, konačno, ovako osramotili na samome početku turističke sezone.