More do koljena

Sve što se od splitskog otvaranja Svjetskog rukometnog prvenstva događalo bilo je ne samo rukometaško zagrijavanje. U ovim zimskim danima bilo je to i zagrijavanje nacije. Sve je to samo predigra za veliku feštu.

Pobijede li naši rukometaši Španjolce, cijela će Hrvatska slaviti. Pobijede li i Šveđane, slavlje će prerasti u euforičniju fazu, iz Splita se preseliti u Zagreb, proširiti na cijelu Hrvatsku. U mogućoj euforiji, u “stanju sužene svijesti”, malo će koga biti briga za nesigurni ruski plin, za slovensku mrzovolju glede hrvatskog ulaska u EU, koliko su poskupjeli benzin i plin. Pobjede rukometaša odredit će duljinu i hrvatskog slavlja i hrvatskog samozaborava.

Dok bude rukometaških pobjeda, što će koga biti briga “što Mađarska nema mora”. Jer, dok se pobjeđuje, Hrvatskoj je “more do koljena”. U tom mogućem pobjedničkom zanosu i vlast će se sigurno poistovjetiti s pukom, a predsjednik, premijer i ministri, odjeveni u kvadratiće, pretvoriti se u navijače. Hoće li i njima navijači pljeskati budu li ih vidjeli na tribinama?

Ako je splitsko otvaranje neki pokazatelj, mnoštvo neće biti oduševljeno da ih vidi s navijačkim kapama i šalovima. Ako je Split nekakav indikator “pulsa nacije”, a dosad je bio, nacija baš i nije osobito raspoložena glede vlasti. Ministar Primorac mogao se osvjedočiti da nije dovoljno biti ljeporječiv, da to nije dosta za pljesak. Ni spominjanje “pozdrava premijera Sanadera” nije pomoglo. Naprotiv.

Je li se u Splitu ministru i premijeru zviždalo tek iz poznatog splitskog dišpeta? Možda je posrijedi poslovičan splitski inat, neka ne osobito motivirana ljutnja na svoje politički najviše rangirane sugrađane. Možda su Splićani očekivali da će prvenstvo otvoriti premijer, pa su se zbog toga na nj ljutili. A moguće je i da su se “jidili”i zviždali zbog nečega posve drugog.

No, dosad se u nizu navrata pokazalo da se u Splitu ništa, kada je posrijedi političko, ne događa tek tako i slučajno. Samo što je možda jednom lakmus toga raspoloženja splitska riva, a drugi put splitske tribine. Nekoć se to raspoloženje i očitovalo i posredovalo i preko rukometa i rukometaša.

Jesu li uoči posljednjih izbora “za doktora Ivu Sanadera” Ivano Balić i Petar Metličić snubili samo kao dvojica iznimno poznatih inokosnih Splićana ili su ujedno bili i svjedoci puno širega raspoloženja? Izbori su pokazali da su reprezentirali to raspoloženje. Zvižduci na otvaranju možda i nemaju veze s promjenom raspoloženja, a možda imaju i više nego što se to čini.

Kao članovi HDZ-a, izbornik Lino Červar i njegov pomoćnik Slavko Goluža, a Balić i Metličić kao “podupirući članovi”, imaju na Svjetskom rukometnom prvenstvu zapravo i “partijsku zadaću”, tj. da pobjedama oraspolože naciju. Tu je mogućnost da kao “javni servis” pomogne uveseljavanju nacije pak upropastio HRT. Pa je hrvatskom “javnom televizijom” postao zapravo njemački RTL! Tako rukomet gledamo na RTL-u, a mudro i sposobno HRT-ovo vodstvo poziva gledateljstvo da utakmice prati na Hrvatskom radiju! Što ti je hrvatska demokracija!

Ni državna televizija više nema nikakve “partijske zadaće”! Za dobro nacionalno raspoloženje više ni ona nema nikakvih obveza. Budu li rukometaši pobjeđivali, to će raspoloženje biti bolje. Ako se na utakmicama budu pojavljivali političari iz vlasti, a pogorša se raspoloženje publike, izazove se ljutnja navijača, to može nešto značiti, a i ne mora.

Nastave li rukometaši pobjeđivati, navijačka će ljutnja na političare biti kratkotrajna. Koga će biti briga u kojoj su stranci Červar i Goluža, koga politički simpatiziraju Balić i Metličić. Ali, ne bude li se pobjeđivalo, gunđat će se i ljutiti na sve i svakoga. Možda ćemo se pitati ne samo zašto nema zamjene za Balića nego i za ruski plin.